Tu nedjelju, odmah nakon buđenja, Mila mi je rekla kako bi voljela da odemo skakati na trampolinu.

-       „Wow, sjajna ideja“ -  rekla sam iskreno.

Volim kada me pozove u svoj svijet. Volim skakati. Dok skačem ili trčim, kao da mi neki teret padne s leđa. Spremile smo se i krenule. A onda – razočaranje. Nedjeljom trampolina ne radi. Mila je zastala i rekla: „Mama, radi. Vidiš da je tu.“

-       „Znam, ljubavi. Ali danas odmara tako nam je teta rekla.“

Gledala je još nekoliko sekundi. A onda su krenule suze i tužan plač. Nisam požurila da ih zaustavim. Nisam rekla: “Ma nema veze, idemo negdje bolje.” Nisam tražila brzu zamjenu za tugu.

Samo sam je zagrlila.

Kad je malo došla do daha, rekla sam:

-       „Vidim da si tužna. I to je u redu. Baš si jako htjela da skačemo. Razumijem te.“

Sjele smo na klupicu i gledale u rijeku. Nisam htjela da preskoči emociju.

Šta učimo djecu ako ih stalno spašavamo od tuge?

o   Da je tuga neprijatelj.

o   Da je moramo što prije zamijeniti nečim ljepšim.

o   Da je nama lakše kada su oni nasmijani.

A ja želim da zna – sve njene emocije imaju mjesto. Možda sam sada ja njena sigurna luka ali samo kako bih joj pokazala da to jednoga dana bude sama sebi. 

Nakon nekog vremena sama je rekla da želi u parkić. Ne zato što sam joj ja rekla da idemo tamo nego je sama poželjela da odemo nakon što smo sjedile na klupi.

Trčala je niz brdo. Pala je. Zaplakala.

Pored nas je prošla gospođa i rekla: „Nemoj plakati, nije ti ništa. Nisi se udarila.“

U tom trenutku sam se nasmiješila u sebi i zamislila kako u ljekarni pacijentu kažem:

„Ma dajte, leđa vas ne boli.“

Baš se pitam kako bi pacijenti tada reagirali da umjesto empatije dobiju poruku „nije vam ništa“ ili „što umišljate“.

Da, zvučalo bi surovo baš kao što zvuče i ove riječi upućene djeci. Ovo je nešto što često čujem da se kaže djetetu.

Mila me je pogledala, zbunjena. Nisam odgovorila gospođi ništa jer mi se zaista nije rasipala energija na objašnjavanja vlastitih stavova nekom prolazniku. Nisam imala ni potrebu da se obravdam. Gospođa ima svoje mišljenje i u miru sam sa time.

Mnogo važnije mi je bilo da svoju energiju usmjerim na dijete. Moj fokus nije bio dokazati gospođi da sam u pravu nego pokazati Miloj da je viđena.

Rekla sam joj: „Ti najbolje znaš koliko te boli. Tu sam.“

Kod kuće su na oba koljena „nikle“ velike modrice. I opet sam pomislila — zašto tako lako umanjujemo dječiju bol? Zašto im govorimo da ne boli, kada boli? Odrasloj osobi to nikada ne bismo rekli.

Možda mislimo da su „mali“ a zaboravljamo da su njihove emocije istog inzenziteta kao i naše. Tuga za trampoline za nju je realna kao kada je odrasloj osobi otkazan neki važan sastanak kojem se radovala. Bol zbog udarca je jednako stvarna kao i naša. Umjesto “nije ti ništa” biram da poljubim bolu, biram da pokažem kako se sa nježnošću i brigom trebamo nositi sa našim rana i bolama. Ne grubo, ne ignorisanjem niti umanjivanjem nego nježno, brižno kako bi nam zacijelile.

Možda djecu ne trebamo učiti da budu jaka. Osoba koja se zna nositi sa vlastitim emocijama itekako je „jaka“ osoba. Znak hrabrosti nije odsustvo straha ili tuge. Naprotiv, hrabrost je znati nositi se sa time. Sučiti se sa vlastitom tugom i strahom umjesto guranja „pod tepih“.

Možda mi trebamo naučiti biti dovoljno mirni da izdržimo njihovu tugu. Ali da bismo to mogli važno je znati nositi vlastitu tugu.

Te nedjelje nismo skakale na trampolini. Ali smo učile nešto važnije.

Da emocije nisu neprijatelji.

Da tijelo govori istinu.

Da je zagrljaj ponekad dovoljan.

Ako nas nekada iscrpe obaveze i savlada umor - zastanimo. Pogledajmo njihove malene ruke u našima. Sjetimo se da smo im mi sigurna luka, kompas i zagrljaj.

Ne trebamo biti savršeni ali možemo biti prisutni.

Dovoljno je.

Najveći zagrljaj,

Tanja