Nedjelju sam iskoristila za male stvari. Trčanje u rano jutro, promatranje pčelica među cvijećem, slušanje zvuka rijeke i boravak u vlastitim mislima.

Prije nekoliko dana srela sam moju dragu tetu Snježu. Tom prilikom upoznala sam i njezina brata. Kada mu je objasnila tko mi je tata, lice mu se ozarilo. Bio je tatin prijatelj i suigrač. Ali ono što me najviše dotaknulo nije bilo samo to što ga se sjećao, nego način na koji je pričao o njemu.

Ove godine navršava se dvadeset godina otkako tata nije s nama u ovoj fizičkoj stvarnosti. Ipak, njegov prijatelj započeo je priču riječima:

“Joj, kako smo se zabavljali! Svaki susret s njim, svaki trening, bio je ispunjen dobrom energijom i šalom. Tako smo se smijali.”

Zastala sam na tim riječima.

Dvadeset godina kasnije, ono čega se ljudi najviše sjećaju nije koliko je radio, što je posjedovao ili kakve je uspjehe ostvario. Sjećaju se kako su se osjećali u njegovoj blizini.

Razmišljajući o tome, shvatila sam da i ja ljude pamtim upravo tako. Ne po njihovim titulama, uspjesima ili stvarima koje su imali, nego po osjećaju koji su u meni budili. Neki su mi ulijevali mir. Neki su me nasmijavali do suza. Uz neke sam osjećala da me razumiju i da ne moram voditi računa o svakoj riječi koju izgovorim. A bilo je i onih uz koje sam se osjećala nevidljivo.

Sjetila sam se svog diplomskog rada. Na praktičnom dijelu imala sam mentora uz kojeg sam se upravo tako osjećala. Čak sam odgovor na poslani diplomski rad dobila tek tri mjeseca kasnije, kada sam ga već odbranila.

Ne sjećam se danas svih detalja tog razdoblja, ali jako dobro pamtim kako sam se osjećala: potpuno nebitno.

Možda je upravo zbog toga tada nastalo jedno obećanje koje nosim sa sobom i danas. Obećala sam sebi da se nijedan moj pripravnik i kolega neće osjećati nevažno. Baš naprotiv, bit će viđen, saslušan i vrijedan mog vremena. Da li će to znati cijeniti ili ne to nije moja briga. Moja je odgovornost ono što ja biram dati.

To me potaknulo da se zapitam:

• Kakvu energiju ostavljam iza sebe?

• Kakav trag ostavljam u ljudima koje susrećem?

• Kako se osjećaju moji prijatelji, kolege ili slučajni prolaznici nakon susreta sa mnom?

Sve više vjerujem da naš najveći trag nisu velike stvari koje napravimo, nego osjećaj koji ostavimo u nečijem srcu.

Život se ne mjeri samo velikim uspjesima. Mjeri se i onim malim, svakodnevnim trenucima koji na prvi pogled djeluju nevažno.

Tragove stvaramo svaki dan kada nekome uputimo osmijeh, kada saslušamo bez prekidanja, kada iskreno čestitamo. I onda kada podržimo umjesto da osudimo, kada pokušamo razumjeti prije nego što donesemo zaključak. Kada svojim riječima ili prisutnošću nekome barem malo olakšamo dan.

Upravo su to trenuci koje mi često zaboravimo, a drugi ih pamte mnogo dulje nego što možemo zamisliti.

Uvijek se sjetim jedne situacije u ljekarni. Vozač koji nam je po prvi put dostavio robu vidno se iznenadio kada sam na njegovo: “Dobar dan” odgovorila sa: “Dobar dan, kako ste mi vi danas?” Zapravo ne znam tko se tog puta više iznenadio ja ili on.

A onda mi je rekao kako je toga danas obišao mnogo ljekarni u Sarajevu i da mu gotovo nitko nije ni odgovorio na pozdrav jer su svi bili prezauzeti. Tada sam se zapitala koliko to čovjek mora biti zauzet da ne može nekome reći: “Dobar dan.”

Namiješila sam se i odgovorila: “Ma što vas briga, vi ste tu došli na 5 minuta i idete a zamislite kako je tim ljudima sa samim sobom. Oni ostaju sa sobom 24/7”

Toliko se nasmijao mom odgovoru.

Možda je upravo u tome stvar. Ljudi će zaboraviti što smo rekli ali neće zaboraviti kako su se osjećali nakon susreta s nama. Možda će jednog dana, kada nas više ne bude, netko upravo tako započeti priču o nama: o tome kako su se osjećali u našoj blizini.

I možda je upravo to najljepši trag koji možemo ostaviti.

Najveći zagrljaj,

Tanja