Postoje ljudi s kojima nam ne treba puno da se vratimo u djetinjstvo. S Dariom je dovoljno da čujem pjesmu TAP 011:

„Zbog tebe ja u prazan bazen bih skočila…“

To je bio hit zbog čijeg teksta smo se svaki put smijale do suza.

Sjećam se naših odlazaka kod ujke. Put je bio dug, uzbrdo, a nas dvije bismo nosile vrećice što su nam mame spremile i u nekom trenutku počele bi ih prebacivati s koljena na koljeno, samo da nam bude zanimljivije.

Dok mama i tetka ne bi vidjele što radimo pa nam rekle:.

„Bog vas pomogao, jeste li vi normalne?! Pa razbit ćete sve što smo kupile!“

Takve su bile naše uspomene. Puno smijeha i igre, poneka svađa i uvijek neka nova avantura.

Mi smo, na prvu, bile totalno različite. Ja uvijek ozbiljna i odgovorna a ona spremna na avanturu i izazov. Ona je savršeno vladala osobinama koje sam ja tek trebala naučiti: biti fleksibilna, otvorena za nove izazove, probati nešto novo, usuditi se izaći iz svoje sigurne zone.

Daria je 1998. godine otišla u Kanadu, ali kilometri nikada nisu uspjeli izbrisati ono što smo izgradile kao djeca. Uslijedile su razglednice, čestitke, pisma. Svaki naš susret kao da samo nastavi tamo gdje smo posljednji put stale. Nastavile smo stvarati uspomene, interne šale, mijenjale se i rasle ali povezanost je ostala.

Ove godine, kada mi je javila da dolazi radovala sam se kao i inače, ali ovog puta za nijansu više.

Ovaj put bio je poseban. Sa nama su naši partneri - Boris i Mike i naše djevojčice – Mila i Olivia.

Kada smo se posljednji put vidjele 2023.godine, Mila je imala sedam mjeseci, a Daria je bila trudna s Olivijom. Danas između njih dvije ima svega osam mjeseci razlike.

Gledala sam ih kako se igraju, skaču, smiju i stvaraju svoj mali svijet. Kao da se nisu prvi puta vidjele.

I bilo je toliko poznato.

U nekim trenucim kao da smo gledale nas. Mila otvori kinder jaje, ostavi čokoladu i istražuje igračku. Olivia pojede svoju pa onda i Milinu čokoladu.

Daria se smije i kaže:

„E, ovo sam isto ja! I ja bih ovako pojela Tanjinu čokoladicu.“

Dvije različite djevojčice, baš kao što smo nekada bile ona i ja. Dok Mila i Olivia zatvaraju vrata sobe i govore:

„Mi se ovdje igramo.“

Ili dok nam, držeći se za ruke, važno kažu:

„Mi idemo same liftom.“

Dok nas ostavljaju ispred vrata i stvaraju svoj mali svijet nas dvije se jedva suzdržavamo od smijeha i ponosa. To su rečenice koje smo i mi govorile našim mamama.

I dok one grade svoj odnos Daria i ja nastavljamo stvarati naš. Više nismo same, tu su naši partneri i naše curice. Uvijek nam je bilo lijepo ali sada je još i ljepše.

Nismo samo promatrači njihovog djetinjstva.

Mi smo još uvijek dvije djevojčice koje smišljaju nove avanture, samo što danas imamo priliku gledati kako dvije nove djevojčice stvaraju svoje.

Možda je upravo zato bilo sasvim prirodno da kada mi je Daria rekla da je počela trčati odmah pomislim kako bismo i ovaj put mogle napraviti nešto zajedničko i po prvi put.

I tako smo napravile našu novu avanturu - Ston Wall Marathon.

Dariu sam prijavila na četiri kilometra – njezinu prvu utrku. A onda sam odlučila izazvati i samu sebe i prijavila se na deset kilometara – svoju prvu desetku.

A naše jače polovice: Boris i Mike umjesto trčanja izabrali su – Beer-Walk-Taste avanturu preko stonskih zidina. Kada su se umorni vratili sa svoje avanture oprezno su nas obavijestili da se pripremimo jer ćemo i mi sutra preko tih zidina – samo trčeći.

Nismo se zabrinule jer upravo takve avanture postanu priče kojih se rado sjetimo.

Bez velikog plana našle  smo se na startu jedne utrke.

Život se nije zaustavio zato što smo postale mame.

Mi i dalje stvaramo naše uspomene.

A sada imamo i tu novu, posebnu privilegiju – svjedočiti njihovim.

Možemo im biti primjer da zabava ne prestaje sa godinama.

Baš kao što mi imamo album sa našim fotografijama jedan takav napravit ćemo za naše djevojčice. Sa njihovim fotografijama, njihovim malim dogodovštinama, rečenicama koje su nas nasmijale i trenucima koje smo mi primijetile, a koje će njima možda jednog dana biti dragocjene.

I možda će jednog dana uzeti taj album u ruke i same nastaviti dodavati nove stranice.

Godine prolaze , život se mijenja ali mi idalje imamo priliku stvarati nove uspomene. Samo što ih danas stvaramo sa svojim partnerima i našim djevojčicama.

Neke se priče ne završavaju.

One samo dobiju novi oblik.

Najveći zagrljaj,

Tanja