Ovaj dio godine me posebno inspiriše na čestitke - na zahvalnosti koje zapišeš rukom dragim ljudima koji su ti obilježili godinu. Ove godine to je još ljepše, jer ih po prvi put ne izrađujem sama. Tu je i moj mali pomagač – Mila. Zajedno „bacamo“ ideje a potom pravimo čestitke u etapama. Kada se umori, napravimo pauzu ili nastavimo sutra. I tako, malo po malo, nastaju naše male kreacije.

Ljubav prema pisanju i slanju čestitki – kao i onih sa putovanja – prenijela mi je moja teta Neda. Kod nje sam živjela svih pet godina tokom studiranja. Kada bih je trebala opisati sa jednom riječju bilo bi to: dama. Žena širokog duha, zaljubljena u knjige, koja je dugi niz godina radila u Parizu i mnogo putovala. Dok sam živjela kod nje, često se događalo da je nema u stanu i po dva mjeseca – jednostavno bi otišla na putovanje a po povratku bi mi pričala svoje avanture.

Tokom tog perioda primjetila sam s koliko ljubavi i pažnje šalje čestitke. Za nju one nikada nisu bili samo papir i tinta. To su bili mali zapisi njenih misli i avantura sa putovanja. A njena posvećenost ritualu – biranju, pisanju i slanju – uvijek me oduševljavala. Toliko da sam potajno poželjela da sam i ja na njenoj „listi“ dragih ljudi kojima ih šalje.

I jesam.

Prva čestitka koju mi je poslala nakon što sam završila fakultet i vratila se kući izmamila mi je ogroman osmijeh. Poslije toga su stizale razglednice, jedna po jedna. A onda sam i ja počela putovati i javljati joj se sa svakog puta. Tako je i danas. Osim sa putovanja, šaljemo ih za blagdane i rođendane.

A onda sam tu ljubav prenijela i na Borisa. Obožavam njegove razglednice koje su napisane njegovim posebnim “štampanim fontom” (vjerujte mi, poseban je) . Da bi osoba kojoj je upućena mogla koliko-toliko da pročita. Adresu uvijek pišem ja - zbog poštara. Njegove razglednice su originalne: kratke i iskrene i opisuju situaciju u trenutku pisanja. Jednom je od mame dobio komentar da su mu razglednice prekratke jer je doslovno napisao: “Poz, T&B.”  Tada je odlučio da će se idući put raspisati. I nije zaboravio. Razglednica iz Kutaisija bila je prepuna teksta da je jedva stalo sve na poleđini - i nije nikada stigla. Zezali smo se da se razglednica šokirala od tolikih riječi da se izgubila sama od sebe.

Danas se možemo javiti jako brzo, lako, bez troška, jednim klikom pa čak i sa gotovom porukom ili naljepnicom. To je lijepo i praktično i u skladu sa ritmom današnjeg života.

Ali postoji nešto posebno, rekla bih i meditativno, u tom sporijem ritualu: kada se sjetiš osobe, kada odabereš ili napraviš čestitku baš za nju, pa odvojiš vrijeme da rukom napišeš par riječi.

Za mene je to čista prisutnost.

Dok pišem mislim na tu osobu i riječi same krenu. Pošaljem ih... a ako neka i ne stigne, sasvim je uredu.

Teta Neda i ja se kroz godinu čujemo i telefonski ali pisanje je naš mali kanal komunikacije i način da napišemo što ima novo od posljednjeg javljanja. Iako ima 80 godina i dalje mi se javlja sa istim žarom kao i ranije. Često čitam kako se način na koji živimo najviše ogleda u očima.

A njene – one zaista sijaju.

Ja imam svoju malu listu posebnih ljudi kojima se svaki put javljam na ovaj način. Neki ljudi obilježe moju godinu svojim prisustvom pa poželim da im se zahvalim a ponekada intuitivno pošaljem ljudima s kojima se družim. A baš nedavno je  jedna posebna osoba izvadila iz novčanika moju prošlogodišnju mini čestitku. Čuvala ju je kao podsjetnik da nikada nije sama. Dodala je da nisam mogla izabrati bolji trenutak da joj pošaljem  - stigla je točno u jednoj izazovnoj fazi njenog života.

Nećemo znati gdje sve naše čestitke putuju, niti da li će stići tamo gdje su poslane, niti koliko ih ljudi čuvaju. Ali jedno je sigurno: ako su nekome barem na tren uljepšale dan – ispunile su svoju svrhu.

A zar tako nije sa svime što stvaramo u životu? Kreiramo, puštamo u svijet i nadamo se da će pronaći put do onoga kome je najpotrebnije.

Ako si stigla do ovih redova... imam jednu malu ideju. 

Prvoj osobi koja mi se javi na mail tanjafricensaft@gmail.com , šaljem čestitku- onu u kojoj se osjeti vrijeme, pažnja i toplina. Možda da ti uljepša dan. Možda da te podsjeti da i ti nekome pošalješ svoju.

Ponekad je dovoljan jedan mali znak da mislimo jedni na druge.

Neka ovo bude početak čarobnog putovanja tvoje čestitke pisane rukom od srca – srcu.

Najveći zagrljaj

Tanja