Ljubav prema trčanju razvijala se polako i spontano. Kada se krajem 2013-e godine u mom gradu obnovila staza za trčanje ja sam i čiste radoznalosti odlučila da odem na trčanje i da vidim kako ću se osjećati. Nakon svakog trčanja primjetila sam da se dobro osjećam i fizički i psihički. I to je bio razlog da nastavim. Mijenjala bih vrijeme u koje bih odlazila na trčanje sve dok nisam pronašla da mi najviše energije donosi jutarnje trčanje. Boris me je često znao zezati kako mu nije jasno zašto trčim kada me nikakav medo ne ganja.

Na samom početku mogle su se na prste jedne ruke nabrojati osobe koje su dolazile na stazu bilo zbog trčanja ili brzog hodanja. Danas je ta situacija skroz promjenjena i ne mogu opisati koliko me to raduje. I danas se sa osmijehom sjećam komentara sa prozora pojedinih ljudi  koji žive u zgradi pored igrališta. Nakon što bi značajno gledali u ljude koji su trčali uslijedili bi i komentari. Meni je u sjećanju ostao jedan posebno drag kojeg se rado sjetim. Naime,  gospođa koja me je neko vrijeme sa prozora posmatrala mi je dobronamjerno (barem mi je tako rekla) dobacila:

-„Šta tu trčiš, bolje da si otišla kući nešto uraditi ili napraviti ručak?“  Zastala sam na trenutak i smireno rekla:

-“Draga gospođo ne budite kao ja, ja sam sigurna da vi možete mnogo bolje iskoristiti vrijeme umjesto što gledate mene kako ovdje dangubim.“ A potom sam nastavila trčati.

Ljudi koji su se u tom trenutku našli na stazi su se nasmijali ali od tada, barem dok sam ja trčala, nitko više nije dobacivao sa prozora nego su nastavili gledati iza zavjese. Ono što je mene posebno radovalo i motiviralo jeste da sam na stazi viđala sve više i više ljudi različite životne dobi. Posebno me je oduševljavala jedna predivna gospođa Milka koja nije preskakala dan i često smo znali ugodno čavrljati tokom šetnje. Bila je u sedamdesetim godinama i često je znala reći da joj hodanje po stazi donosi mnogo energije i sjajan osjećaj. Sigurna sam da je njeno prisustvo na stazi motiviralo i druge sugrađane njene dobi da dođu na stazu.

Zanimljivo mi je uočiti da zapravo kako živim život na isti način radim i sve ostalo u životu pa tako i način na koji trčim. Kada sam tek počela trčati imala sam određen cilj koliko trebam istrčati da bih ja bila zadovoljna. Tada sam imala i uvjerenje gdje sam sebi teško davala dozvolu da odmorim. Smatrala sam da se odmor treba zaslužiti napornim radom. Često ne bih usporila onda kada osjetim da mi treba pauza već kad ispunim cilj koji sam sama sebi zadala. Zanimljivo da bih slične priče slušala od svojih pacijenata. Često bi mi se pacijenti žalili na bol u koljenu a na pitanje kako im se pogoršalo stanje često bih dobila odgovor:“ Ma joj bila sam bolje ali sam onda odlučila krečiti i osjetila sam ja da me malo jače boli ali sam ignorisala bol samo dok završim pa ću onda odmarati.“

Koliko je nama na brdovitom Balkanu teško odmoriti.

Te priče su me navele na pitanja koje bih sebi postavila: koliko ja slušam svoje tijelo i da li ja stanem kad osjetim da mi treba pauza. Da li ja pratim potrebe i signale svog tijela ili ih ignorišem i nastavljam dok ne ispunim zadani cilj.

I baš na stazi za trčanje vježbala sam i učila kako slušati svoje tijelo. Osim dobrog osjećaja koje mi je donosilo trčanje donosilo mi je i lekciju slušanja signala i poruka koje šalje tijelo.

Ako bih osjetila umor to je bio znak da trebam usporiti ali ukoliko ne usporim pitala bih samu sebe: zašto nisam usporila?

Ako bih osjetila bol to je bio signal da trebam stati ali ako ne stanem pitala bih samu sebe: zašto nisam stala?

Ako bih osjetila da nemam zraka to bi mi bio podsjetnik da nisam uhvatila ritam svoga daha i pokreta.

Slušati potrebe i signale koje tijelo šalje za mene je iznad svega. Učiti o tome kako poštovati tijelo je važnije od bilokojeg rezultata. Pa sam tako slušajući te signale vozila rolere tokom trudnoće i postpartuma dok mi trčanje nije padalo na pamet. I na samu pomisao da trčim u tijelu bih osjetila odgovor: ne, sada nije vrijeme. Ipak 2024-e godine, nakon dvije godine pauze, sam se vratila na stazu i osjećala se sjajno. Opet sam uočila da trčanje meni donosi dobar osjećaj, da tokom trčanja kreiram ideje, da na stazi analiziram samu sebe a danas na stazi osmislim tekst za blog. Bonus je dobra kondicija i brzina koja mi omogućava da pratim svoju malu mišicu dok otkriva ovaj svijet, da je nosim i vrtim u krug te uživam u njenom smijehu i zvucima radosti.

Poželjela sam te godine da se prijavim za novotravničku peticu i to sam rekla kolegicama na poslu. Ali se nisam prijavila. Primjetila sam svoje misli kako nisam spremna, nemam kondicije itd. Ali kolegica s posla me je odlučila „gurnuti u vatru“ pa mi je poklonila uplatu startnine za utrku. Opa, sad moram doći i unatoč mislima kako nisam spremna krenula sam. A onda sam primjetila kako često i kroz život prije nego poduzmem akciju smatram da ne znam dovoljno i da nisam spremna. Ista priča je bila i kada sam htjela početi pisati blog. Duže vrijeme sam o tome pričala prije nego sam zaista i krenula.  Uživala sam u trčanju, istrčala u svom ritmu i bila ponosna na samu sebe i poželjela ponoviti.

Ove godine ponovo sam nastavila da uživam u trčanju. I ovog puta sama sam se prijavila za novotravničku peticu. A onda se dogodila sjajna prilika koju nisam htjela propustiti.

Na našem nedavnom putovanju tokom kišne šetnje kroz Vilnius ugledali smo štand za prijavu na njihovu „peticu“ koja se održavala naredni dan. Bila sam iznenađena a Boris koji zna da od poklona najviše volim one koji donose novo iskustvo odmah me je pitao da li mi to može biti rođendanski poklon. Pristala sam bez razmišljanja. Poslije su me ljudi pitali kako to da sam na putovanje ponijela opremu za trčanje ja sam se nasmijala jer o tome nisam razmisljala. Profesionalni sportaši sigurno znaju zašto je nešto važno i potrebno ali meni osobno je od opreme najvažnije da imam sebe i patike. A kako sam to imala  tako sam naredni dana unatoč kiši i vjetru i 5 stupnjeva došla na utrku.

I onda je krenulo, tračanje ulicama Vilniusa, nitko me ne poznaje, nitko mi ne maše. I to je bila sjajna prilika da pitam sebe: Kako ja trčim kada me gledaju nepoznati ljudi?

Trčala sam u svom ritmu i sa uživanjem. Svaki korak sam htjela osjetiti kako bih ovo iskustvo ponijela sa sobom kao najvrijedniji suvenir. Smijala sam se jer za mene trčanje nije biti u grču nego uživati u svakom koraku, osluškivati samu sebe i pronaći ritam koji mi odgovara u tom trenutku. Kada sam stigla na cilj bila sam sretna i ponosna. Polako sam prošetala i slagala u glavi slike Vilniusa. 

A onda je stigla i novotravnička petica gdje je bilo sve drugačije od Vilniusa. Sunce, sparina, visoka temperatura iako je utrka pomjerena sa 16h na 19h. Oko mene svi poznati ljudi, moji sugrađani. Većina me poznaje, maše i dovikuje. Pitala sam sebe: Kako se sada osjećaš. Kako trčiš sada za razliku od trčanja u Vilniusu? Kako se osjećam kada me gledaju ljudi koje poznajem i koji mene poznaju?

Počela je utrka, osjećala sam da unatoč svemu to sam ipak ja koja želi uživati u svakom koraku trčeći kroz zatvorene ulice svoga grada. Idalje ne želim trčati u grču, mjeriti vrijeme nego uživati, pronaći svoj ritam i daha i koraka. Poznati sugrađani, mahanje, sklandiranje i podrška bili su prisutni na svakom koraku. Ali za mene definitivno najjače skandiranje je bilo kada je grupa djece vikala: eno apotekarke, apotekarka.

Kada sam stigla do cilja, bila sam sretna i zadovolja jer sam trčala u svom ritmu i pratila signale svog tijela. I bas zato što moj motiv za trčanje nisu ni brzina niti vrijeme, ostala sam iznenađena  kada sam saznala da sam „dotrčala“ po drugo mjesto u kategoriji: najbrža novotravničanka.

Ove dvije utrke su mi bile sjajna prilika da vidim da bez obzira na vanjske uvjete (poznata ili nepoznata lica, hladnoća ili sunce i sparina, večernji ili jutarnji sati) ja trčim po osjećaju, pratim svoj ritam i svoj dah, uživam u svakom koraku. A isto tako trčim i onda kada me nitko ne gleda u ranim jutarnjim satima uz rijeku. 

Imala sam priliku da primjetim: tko sam ja kad me svi gledaju i tko sam ja kad me nitko ne gleda? Trčim li za aplauz i komentar ili za vlastiti osjećaj?

Najveći zagrljaj

Tanja