Pitanje koje me ljudi najčešće pitaju jeste: “Kako si uvijek tako pozitivna i nasmijana, daj mi recept?” a neki se žele našaliti pa kažu: “Daj i meni te tablete koje ti piješ pa da i ja budem uvijek tako raspoložena?”

Ovo pitanje mene podsjeti na period u mom životu kada sam i ja postavila ovo pitanje. Bio je to početak moje promjene.

Osoba s kojom sam odrasla i koja je bila i ostala moja inspiracija jeste Milan. Moj rođak, prijatelj i osoba koju doživljavam kao svog starijeg brata. Moje odrastanje obilježila su naša druženja, razgovori, smijeh do suza. Milan je svirao klavir, išla sam na njegove nastupe i baš zbog njega zavoljela koncerte klasične glazbe. Zahvaljujući njemu naučila sam prepoznati umjetnike koji sviraju srcem, osjetiti emociju kroz tonove i zaljubila se u zvuk. Inspirisao me je njegov pozitivan način gledanja na svijet, spremnost da pomogne i sposobnost da u svakoj situaciji nađe nešto lijepo. 

Sa upisom na fakultet nastupila i moja velika životna promjena. Milan je već bio student druge godine Muzičke akademije u Sarajevu na odsjeku za klavir i osoba koja mi je pružila podršku i pomoć na samom početku. Postali smo docimeri. Imali smo svatko svoju sobu u stanu kod naše gazdarice teta Nede. Kako su počela predavanja i vježbe, upoznavanje sa novim ljudima i prilogođavanje na novu sredinu počeli su i izazovi. Prvi semestar su obilježila moja kukanja i priče kako je jako teško, kako su profesori prezahtjevni i kako nema šanse da završim u roku. Strahove, koji su nam vrlo često prenosili profesori dok su sa katedre govorili kako je to težak fakultet, kako je prosjek studiranja 8 godina, počela sam polako usvajati. I ne samo to, postala je to glavna tema razgovora sa ljudima sa fakulteta ali i sa Milanom.

Za razliku od mene, Milan je uvijek pronalazio nešto lijepo u danu. Mnogo energije je ulagao kako bi pronašao način da svira klavir, mnogo je vježbao, pripremao se za ispite i koncerte i unatoč svim izazovima ispite polagao sa najboljim ocjenama. Dok sam ja svakodnevno pričala o teškoćama sa faksa on je pričao kako doskočiti izazovima s kojima se susretao. Čak ih nije zvao ni problemima.

Moje “probleme” Milan bi uvijek vidio iz drugog kuta. Meni nepoznatog.

To je bio trenutak kada je postao osoba koja me je mnogo nervirala i kada sam ja počela da umanjujem njegove uspjehe. I to sam radila ne zato što sam bila ljubomorna već zato da bih opravdala i dala argumente svojim uvjerenjima koja mi nisu služila. Počela sam sama sebi govoriti kako on ne zna koliko je moj fakultet težak, da me ne razumije, da su njegovi ispiti mnogo lakši i da on ne bi tako pričao da se nalazi u mojim cipelama.

Zapravo nerviralo me je to što nikada nisam dobila od njega podršku i što ga nisam uvjerila u svoje “argumente”. 

Ono što nikako nisam mogla razumjeti jeste: kako on na ispit odlazi naspavan, lijepo raspoložen i sa osmjehom dok ja idem sa stresom i u strahu, sa uvjerenjem kako neću položiti. Ono što sam primjetila jeste kako me sve ovo iscrpljuje i umara.

Točno se sjećam trenutka kada sam samu sebe smorila sa jednim te istim pričama. Tog popodneva pokucala sam na njegova vrata i umjesto uobičajenog kukanja pitala:

- Kako?

On me pogledao i pitao: - Na što misliš Tanjuška?

- Kako si ti takav a ja ovakva, što ti znaš i radiš bolje od mene? Zašto ja odem na ispit pod stresom, pa tek sam počela studirati i stvarno ne želim da mi pet godina studiranja tako prođe. – izgovarala sam u dahu.

Kao da je čekao taj trenutak da ga pitam, pa da mi konačno kaže i da ga zaista čujem. Nasmijao se i rekao:

- Tanjuška pa to nije nikakva tajna ali zahtjeva malo drugačiji pristup od tvoga.

Tada sam zaista bila spremna da ga čujem. Spremna da napravim promjenu jer više se nisam željela osjećati umorno, iscrpljeno, preplavljeno, u strahu od svih priča, gradiva i profesora. 

Danas kada pogledam smatram da je upravo ta odluka da pitam kako umjesto da pronalazim izgovore i opravdavam svoja uvjerenja – jedna od najboljih odluka u životu. Pokazao mi je svoj način učenja, kako se nosi sa izazovima, kako sa tremom na koncertu, što ako pogriješi u ključnom trenutku. A ja sam upijala, učila i nastojala to primjeniti na svojim primjerima.

Promjena je zahtjevala vrijeme. A pitanje je bilo početak promjene.

Za početak prestala sam pričati takve priče u kojima ne mogu položiti ispite, u kojima je sve teško i sve zavisi od raspoloženja profesora. To je značilo da prestajem i sa druženjima i pasivnim učestvovanjem u ovakvim pričama jer osim umora i iscrpljenosti ništa drugo mi ne donose. Prestala sam pričati ljudima kako je moj fakultet težak jer me nitko nije ni tjerao da ga upišem, nego sam odlučila energiju uložiti na promjenu svojih uvjerenja.

A Milan i ja se i dan danas sjećamo i smijemo kako sam poslije svakih predavanja kucala na vrata, spuštene glave kako bi mu ispričala što je sve nemoguće dok je on svojim primjerom pomjerao granice i  pokazivao meni da je moguće.

I to je za mene bio takav okidač, takav triger. Od osobe koja mi je bila inspiracija postao je osoba koja me je nervirala. Danas se ne sjećam kada sam za neku osobu rekla da me nervira. 

I da se vratim na pitanje sa početka, osmijeh i pozitivna energija dolaze iz iskrenosti prema samoj sebi i iz spremnosti da se kroz vrijeme mijenjam i učim. Nema te čarobne tablete niti brzog rješenja.

A za početak ka toj promjeni zahvalna sam Milanu. Zahvalna sam što nije hranio moje izgovore, nije me bodrio niti tješio već svojim primjerom pokazao da može drugačije- ma kako da me je to u početku nerviralo i dovodilo do ludila.

Onog trenutka kada sam umjesto trošenja energije na izgovore uložila energiju da zaista razumijem i naučim kako mogu drugačije- započeo je proces promjene koji i dan danas traje. I ponekad nam ne treba nova lekcija niti nova vještina nekada jednostvano trebamo neke stvari da prestanemo raditi. U mom slučaju da prestanem svakodnevno hraniti ono što mi unosi stres, što me obeshrabruje i što me stavlja u ulogu žrtve. Preuzimanjem odgovornosti za to kako se ja osjećam zapravo vratila sam sebi moć.

Najbolji kompliment sam dobila upravo od Milana. Kada smo se družili i kada sam mu po tko zna koji put rekla kako sam mu zahvalna uslijedio je odgovor: Učenik je davno prevazišao učitelja.

Zar to nije najveći uspjeh svakog učitelja?

Najveći zagrljaj

Tanja