Kao mala djevojčica bila sam vrlo sramežljiva. Imala sam izazov otići u trgovinu i obaviti kupovinu. Sjećam se tate kako bi satima razgovarao samnom na temu: zašto mi je problem otići i kupiti banane. Znala sam sve što trebam reći, pitati ali to mi je sve predstavljalo veliki izazov.

U školi teško da bih podigla ruku i javila se da dam odgovor na upit učiteljice. Jednoga dana došla sam iz škole sva sretna i rekla da sam se prijavila u plesnu školu. Bila sam treći razred osnovne škole a moji roditelji su bili vidno iznenađeni i radosno su podržali moju ideju. Cijeli dan sam pričala o plesovima koje ću naučiti, o glazbi i ritmu.

Idući dan po povratku iz škole govorim kako odustajem od plesne škole.

- „O, koja promjena u tvom glasu.“ – dodala je mama. „Što se dogodilo od jučer do danas pa odustaješ?“ – pitala me je nježno.

- „Predomislila sam se, ne ide mi se više.“ – pokušala sam zvučati uvjerljivo.

- „Sve uredu, možeš se predomisliti samo želim čuti pravi razlog. I ti i ja znamo da taj nije pravi.“ – dodala je.

Počela sam navoditi razne izlike, izmišljati razloge samo kako ne bih rekla onaj pravi. Nisu mi povjerovali. Ljuta i frustrirana, govorila sam kako ne volim ples, kako imam obaveze u školi koje ne želim zapostaviti, plakala i ljutila se a potom bijesna zalupila vrata i otišla u sobu.

Nisu mi povjerovali.

-„Samo želimo čuti pravi razlog. Jučer  si bila toliko sretna a danas potpuno suprotno. Ako se nešto dogodilo voljeli bismo da to podijelimo.“

Trudila sam se biti uvjerljiva ali oni su znali i osjećali da nisam rekla pravi razlog.

Idući dan pitali su me ponovo. Bili su puni razumjevanja ali jasni u želji da čuju pravi razlog.

Nije preostalo ništa drugo nego da skupim hrabrosti i priznam.

Naime, toga dana u razredu učiteljica je pitala da li se netko prijavio za plesnu školu. Sva sretna podigla sam ruku zajedno sa još nekolicinom dječaka i djevojčica. Učiteljica nam je rekla da ustanemo a potom je meni rekla: „Tanja, što si se ti prijavila pa nije plesna škola za tebe. Da bi plesala trebaš biti lijepa i vitka baš kao violina. Evo na primjer kao ova djevojčica.“ – pri tome je pokazala na moju školsku prijateljicu.

U tom trenutku ja bih najprije pobjegla iz razreda. Nisam smatrala da je učiteljica nešto pogriješila nego da ja nisam dovoljno dobra.

 Do mene je, ne vrijedim. Tako sam protumačila rječi osobe koja je meni u tom trenutku bila idol: moja učiteljica.

Kada sam to ispričala mami i tati oni su reagirali potpuno opušteno a potom rekli: „Kakve to ima veze sa plesom, ljepota je u oku posmatrača.“ – a onda i dodali: „ Otiđi i vidi da li ti u tome uživaš, kakav ritam voliš, kako se snalaziš. Drugi ljudi imaju svoja mišljenja ali to nema veze s tobom. Bitno je kako se ti osjećaš.“

Zagrlili su me. Zahvalili se na iskrenosti. Osjetila sam olakšanje, bilo je tako lijepo podijeliti teret i događaj koji sam osjećala kao vlastitu sramotu.

-„Ako ti se ne dopadne, uvijek možeš odustati.“ – rekli su u glas.

Krenula sam. Koliko sam voljela plesati da sam plesala i kod kuće. Svaki put bih sa tatom prolazila naučene korake koje mi je on zapisivao u bilježnicu. Slušala sam glazbu i plesala.

Tango, valcer, slowfox, western polka – voljela sam sve ovisno od trenutnog raspoloženja, emocije.

I danas volim plesati, onako po kući, za sebe. Pred ispit, webinar, kada imam tremu kroz ples- pokret isplešem trenutnu emociju. Sjećam se da sam tokom trudnoće baš nakon plesa osjetila prve Miline pokrete. Plesala sam ja – plesala je i ona.

Najveću zahvalnost osjećam prema mami i tati. Znali su, osluškivali, pratili me... nisu pristajali na neke priče za koje su znali i osjećali da nisu istina.

I dan danas mene mama često pita: “Kakva sam ti mama, jesam li mnogo griješila?”

Znaš kakva si mama- za mene najbolja. Ne trebaju nam savršeni roditelji nego prisutni- oni koji nas čuju, vide i osjećaju. Danas kada se pažnja razlijeva na sve strane, kada se čini da je okolina glasnija od naših roditelja ja zaista vjerujem da zagrljaj, podrška, razumjevanje i prisutnost nikada ne izlaze iz mode.

Najveći zagrljaj,

Tanja