Ovog vikenda obradovao nas je snijeg. Padao je tako gusto tog subotnjeg jutra, pa smo već u pidžami izašle na balkon da ga Mila dotakne. Uskoro puni tri godine i već se vidi koliko drugačije doživljava snijeg nego prošle godine.

Da su djeca dar ponovnog djetinstva – ovo mi je ponovno potvrdila.

Snijeg je meni vratio sjećanje na malu Tanju. Ispred zgrade moje mame nalazi se jedno brdo, i čim bi pao snijeg znalo se gdje su sva djeca iz kvarta – na sanjkama i spuštamo se niz brdo. U kuću se ulazi tek kada se pomodri od zime. Pitam se da li bi danas roditelji pustili djecu da se toliko smrznu vani. Nitko nije gledao na sat, niti je bilo pametnih telefona. Poziv za dolazak kući stigao bi preko balkona. Mama bi izašla i sa balkona javila da je vrijeme za ručak ili večeru. Iako je na brdu bilo glasno uvijek bismo čuli mamin poziv. Ako bismo se i pravili da ne čujemo, uvijek bi ti netko od djece dobacio: “Zove te mama da ideš kući.”

Smjenjivali su se penjanje, smijeh, spuštanje, padovi, mamini pozivi – i tako u krug.

Trenutak kada bih konačno ušla u kuću i kada bi mi hladna voda postala topla, a pločice u kupatilu vruće. Jasan znak koliko sam se zapravo smrznula.

Sa snijegom i odrasli bi se vraćali u djetinjstvo. Mnogo sam voljela spust nedjeljom. Tata i čika Dragan bi rano ujutro poveli mene i Darija – mog najboljeg prijatelja. Penjali bismo se satima na brdo, Dario i ja bismo sjedili na sanjkama dok su njih dvojica pričali. Ponekad bismo spali sa sanjki i trčali za njima- a oni to ne bi ni primjetili. A kada bismo se konačno popeli na vrh, i tata i čika Dragan bi sjeli na sanjke, pa bismo se uz ciku i smijeh spustili zajedno.

Kod dede, po povratku sa snijega, grijala bih noge uz rernu i dedin šporet na drva dok bi mirisao čaj od jabuke i cimeta. Samo je on znao napraviti taj čaj. Zajedno bismo gulili i sušili koru od jabuka. Ja,  kadgod bih pokušala pratiti sve dedine upute, nikada nisam uspjela napraviti isti čaj kao njegov. Jasno je bilo da je “tajni sastojak” - ljubav.

Ovog vikenda, kada sam izašla sa Milom, sve je bilo drugačije nego u mom djetinjstvu – ali opet nekako čarobno. Svaka generacija ima svoje iskustvo ali neke stvari se ne mijenjaju. Istraživala je snijeg, podizala glavicu da joj pahulje dodirnu lice. Nisam joj govorila kako je hladno niti da pazi da se ne smoči – htjela sam ju posmatrati i da osjeti slobodu i ljepotu trenutka. Držale smo se za ruku, trčale kroz prilično visok snijeg a onda bismo se poskliznule. Cika i smijeh pratili su svaki naš „pad“. Crveni obraščići, smrznute ručice – novo iskustvo.

Ponavljala je: „Hajde mama. Opet. Opet.“

A ja sam bila mala Tanja koja je voljela snijeg.

Posmatrala sam je i htjela vidjeti što joj privlači pažnju, kuda bi ona pošla bez moje sugestije. Privlačio ju je neugažen snijeg- baš kao i mene. Bacale smo se u snijeg dok ga nismo skroz ugazile -  na leđa, na bok, na stomak... na taj mekani, bijeli pokrivač.

Često ističem koliko volim učiti od mlađe generacije ali imaju i oni mnogo toga naučiti od nas. Od generacije koja je odrasla bez gledanja na sat i telefon. Generacije koja zna da ne moramo biti dostupni 24/7 i da je najveći luksuz danas – prisutnost u sadašnjem trenutku. Živimo u vremenu interneta, u vremenu kada su sve informacije na jedan klik– iskoristimo ih ali sebi poklonimo trenutke potpune prisutnosti, iskustvo bez žurbe.

Poklonimo djeci sebe, da imaju avanturu i emociju koje će se rado sjećati, i koju će jednom možda poželjeti prenijeti svojoj djeci.

Možda nas djeca svojim: „Opet, opet.“ zovu da se i mi vratimo u sada- da im damo svoju pažnju, svoje vrijeme, sebe –cijele. 

Ne podjeljene između ekrana i obaveza, već prisutne i posvećene.

Ne u pauzi dok ne gledamo u telefon jer ćemo propustiti neku objavu, fotografiju, reel-s jer jedino što možemo propustiti jeste trenutak sa svojim djetetom. Trenutak koji može i njima i nama postati sidro- momenat u koji se rado vratimo kada nam zatreba motivacija ili snaga tokom dnevnih izazova.

To kako su se djeca posjećala pored nas jeste nešto što sigurno ostaje. I njima i nama. I prije nego požalimo kako vrijeme brzo leti a oni rastu prebrzo - potrudimo se da iskoristimo priliku koja nam je data. Darujmo im nas. A oni su nama svakako već dali – dar ponovnog djetinjstva.

Najveći zagrljaj

Tanja