Dok se pripremamo za naše četvrto tradicionalno druženje na moru, shvatila sam da živim jedan poseban luksuz. Imam istu prijateljicu 2006. i 2026. godine.

U svijetu u kojem se ljudi sele, mijenjaju poslove, gradove, interese i životne okolnosti, pravo je bogatstvo imati osobu koja je bila tu kroz različite verzije tebe.

Upoznale smo se na fakultetu. Sasvim spontano počele učiti zajedno i vrlo brzo shvatile da nam je to dobitna kombinacija. Imale smo sličan ritam učenja, bodrile jedna drugu kada bi motivacija nestala i zajedno slavile male pobjede. Svaki uspjeh bismo proslavile, onaj malo veći odlaskom na cheescake u „Torte i to“ a one malo manje kupovinom neke sitnice da se motiviramo za dalje. Na kraju smo diplomirale isti dan, pred istom komisijom.

A ono što je počelo kao zajedničko učenje postalo je prijateljstvo koje traje već dvadeset godina.

Život je, naravno, učinio svoje. Svaka je krenula svojim putem ali ostala je želja da nađemo vrijeme jedna za drugu i da zajedno slavimo velike i male stvari.

Ostalo je ono iskreno: “Čekaj da ovo ispričam Andrei.”

Sjećam se kada sam dio pripravničkog staža obavljala u Sarajevu. Jedan slobodan dan sjela sam na autobus i otišla u Mostar samo da se vidimo nekoliko sati. Kada sam to ispričala kolegama, nisu mogli vjerovati da sam putovala toliko dugo zbog nekoliko sati druženja. Meni to nikada nije bilo čudno. Ja sam bila sretna što postoji autobus koji mnogo češće ide na relaciji Sarajevo-Mostar nego Novi Travnik-Mostar. Bila sam zahvalna što imam prijateljicu koju želim zagrliti i vidjeti uživo.

Danas znam da udaljenost nema mnogo veze sa bliskošću. Neko može živjeti u istom gradu, a biti daleko. A neko može živjeti stotinama kilometara od tebe, a opet biti jedna od prvih osoba kojima šalješ novu ideju, dilemu, radost ili strah. Andrea je upravo takva osoba.

Kada sam postala mama, započele smo još jednu tradiciju: druženje na moru. Mila naravno ide s nama. Biramo lijepo mjesto sa terasom za naše duge večernje razgovore uz vino, liker ili neki poseban slatkiš koji je neka od nas donijela sa putovanja.

Pričamo o životu, idejama, planovima, greškama, odlukama, o onome što smo naučile od prošlog susreta.

I svaki put se vratim kući odmornija nego što sam otišla. I to ne zbog mora nego zbog atmosfere koju zajedno kreiramo. Zbog razumjevaanja, podrške i što znam da preko puta mene sjedi osoba koja me razumije, s kojom ne moram voditi računa o svakoj riječi koju izgovorim jer znam da me čuje.

Ovih dana spremam i mali beauty box za naše putovanje (labelo, termalna voda, maska za lice, narukvice koje smo Mila i ja napravile, neki zdravi slatkiš, porukica sa našeg susreta, isto i za Milu jer je i ona dio tima...)

I dok slažem taj mali poklon, razmišljam kako je zanimljivo da danas luksuz često povezujemo sa skupim stvarima.

A meni se čini da je luksuz nešto sasvim drugo.

Luksuz je imati nekoga tko poznaje tvoje uspjehe, padove, faze, promjene i snove.

Luksuz je znati da postoji osoba koja iskreno želi da budeš sretna.

Imati prijatelja znači ulagati u odnos. Uvijek sam odnos zamišljala kao živi cvijet. Da bi bio lijep i mirisan potrebno je da ga obje strane zalijevaju, njeguju i brinu o njemu. Zahtijeva vrijeme, pažnju, prisutnost, promjenu. I baš zato mi je mnogo draži od plastičnog cvijeta. Plastični cvijet ne traži ništa ali niti raste niti miriše.

Pravo prijateljstvo se mijenja.

Ja se mijenjam.

Ona se mijenja.

Životne okolnosti se mijenjaju.

Ali dokle god se pratimo u tom rastu, sve je kako treba.

I zato, dok odbrojavamo dane do novog mora, osjećam zahvalnost. Zahvalnost za svaku poruku koju pošaljemo a koja glasi: „Hej, još sedam dana spavamo pa se onda družimo.“ I tako svaki dan do nek stigne i ona:”Danas se družimo.”

Zahvalna sam za prijateljstvo koje je raslo zajedno s nama. Pravi luksuz je imati nekoga kome jedva čekaš javiti novitete. I zato sam zahvalna zbog činjenice da i 2026. godine još uvijek imam istu prijateljicu kao 2006.

A to je luksuz koji se ne može kupiti.

Najveći zagrljaj,

Tanja