O mom dedi
Nekada inspiraciju tražimo u ljudima koje osobno ne poznajemo, i to je uredu. Ali što je sa onim koji su nam bliski? Čujemo li njihove priče srcem ili odmah odmahnemo glavom, kao da nisu dovoljno zanimljive.
Moj deda nije bio influenser, ali za mene je bio čista inspiracija. Njegove radoznale oči, način razmišljanja i dječija radost u srcu podsjećali su me da su godine samo broj. Bez obzira na životne izazove uvijek je zadržao sjaj u očima.
Ostavio mi je u naslijeđe svu svoju ljubav - da ju prenesem dalje, gdje god da krenem. Na kraju, sve što ostane uvijek je ljubav.
Pamtite li svoje bake i djedove? Moj deda je obilježio veliki dio moga života. Baku i djeda sa mamine strane nisam uspjela upoznati jer su nas napustili jako rano. Drugu baku sam imala do svoje pete godine kada nas je i ona napustila.
Ostao je on – deda.
Dok ovo pišem lice mi je mokro od suza jer slušam pjesmu Deda koju pjeva Barbara Pravi kao i zbog ogromne zahvalnosti koju osjećam prema njemu.
Baka i deda su me čuvali kad sam bila mala a kada je baka umrla nastavio je deda. Deda je pravio ručak, kod njega bih bila prije škole ako sam druga smjena ili poslije škole ako sam prva smjena. Sa dedom sam gledala meksičke serije Marisol i Esmeraldu a ako bih propustila neki dio zbog škole tada bi deda gledao sam pa bi mi prepričao.
Sjećam se trenutka iz perioda rata kada nas je uhvatio zvuk sirene dok smo bili vani. Tada smo trčali niz policiju do stana a kako sam trčala sporo, deda me je uzeo u naručje i tako smo brže trčali. Tako sam se prepala za svoj život ali trčeći s dedom znala sam da će sve biti dobro. Sa dedom sam igrala karte, pričala, kod dede se išlo na prespavanac, sa dedom su se dijelile tajne.
A on je uvijek znao koji sok volim, koje je moje omiljeno jelo i uvijek bi bilo nešto posebno za mene što bi stajalo na stalaži.
Sa dedom sam pisala pjesmice u rimama pogotovo kada bi nas netko nervirao. Išli smo zajedno na more u Igalo. Bila sam dedina mezimica i ponos. Ujedno sam bila i ona koja nikada nije po dedinoj mjeri dobro jela niti je dovoljno toplo obučena.
Imala sam 16 godina kada je deda imao srčani udar, isplakala sam kišu suza. A čim je izašao iz bolnice išla sam kod njega spavati. Deda je primjetio moju brigu pa mi je obećao da će on biti dobro i da se ne brinem. I zaista je bio. Poslije tog srčanog udara kada su ga i ljekari „otpisali“ on je zahvaljujući svojoj disciplini, radoznalom duhu, brizi za zdravlje kvalitetno živio još 16 godina. Čak i kasnije kad god bi uradio EKG ljekari su se pitali kako je moguće da je ovaj čovjek živ.
A ne samo da je bio živ, već i uzor i veliki borac kroz život. Iako njegova životna priča nije bila nimalo jednostavna. Naime, njega i njegova dva brata odgojili su mama i njegov deda. Tata je nestao u drugom svjetskom ratu. Iako siromašan i bez škole ipak je stigao u grad, završio školu i sa bakom imao odnos pun zajedništva i ljubavi.
Bez obzira na školu, njegove bistre i vesele oči su znale i razumjele mnogo toga. Nije se predavao ni poslije smrti bake kao ni poslije iznenadne smrti svoga sina a moga tate.
Često sam ga zezala da je on zapravo “nadzorna kamera” koja me posmatra sa prozora. Deda je znao kada idem na posao pa bi mi obavezno mahao. Poslije njegove smrti dugo bih instiktivno gledala na prozor nadajući se da ću vidjeti meni najdraže mahanje.
Ono što mu nitko nije smio reći- ja sam mogla.
To što sam ja diplomirala i počela da radim u ljekarni nije spriječilo dedu da mi subotom donese sa pijace moje omiljeno voće na posao. Ako bi slučajno pogriješio i ja taj vikend nisam na poslu onda bi on to ostavio mojim kolegicama da se one osvježe.
Deda je među prvima primjetio da se nešto događa između mene i Borisa pa je osim mene počeo da pozdravlja i Borisa. Sjećam se trnutka kada su on i striko inzistirali da upoznaju Borisa a nas dvoje tek na samom početku veze. I iako nije bilo nikakve logike za upoznavanje nakon jedva i dva mjeseca veze rekla sam Borisu za njihovo inzistiranje.
On je bio iznenađen i njemu je kao i meni sve bilo prerano i čudno ali je pristao. Nazvala sam odmah dedu da mu kažem da dolazimo za 5 minuta na brzinsko upoznavanje. Poslije mi je strina pričala kako ih je deda digao sve na noge jer evo stiže zet da se upoznaju.
I dan danas se smijemo tome ali očito je deda imao osjećaj da je to to. I nije pogriješio. Kada sam rekla dedi da ćemo se vjenčati mislim da je malo tko bio sretniji od njega.
- Deda jesi li ti spreman za moje vjenčanje, evo svi se spremamo a kako ti to činiš? – pitala bih ga trudeći se zadržati ozbiljan izraz lica.
On bi me zbunjeno gledao, kao kako on da se spremi, odjelo za svečane prigode već ima. A ja bih dodala:
- Deda da li ti znaš kako ću se ja prezivati poslije vjenčanja?
Nakon što bi odmahnuo glavom ja bih mu rekla: „Pa zaista deda nema smisla, da ne znaš kako će ti se unuka prezivati. Ništa, nema vjenčanja dok se to ne savlada?“
Koliko je čovjek mlad najviše se ogleda u očima. Njegove su uvijek bile pune života, vesele, razigrane. Uvijek bi nešto čitao ili proučavao. On je sebe uvijek doživljavao mlado. Meni je toliko simpatično bilo kada bi mi prepričavao kako je išao na pijacu pa bi mu teta koja prodaje rekla: „sine, uzmi jagode baš su ukusne.“
A ja bih garantirala da je mnogo mlađa od dede.
U početku nije razumio moja putovanja ipak kasnije je znao reći: Znaš dedino, to ti je najpametnije što si uradila.
Kako su išle godine postajalo je sve jasnije da se umorio. I početkom srpnja 2019 godine završio je u bolnici. Došla sam u posjetu i tada sam u njegovim očima vidjela da me je čekao da se pozdravimo. Nije mogao govoriti ali očima smo se razumjeli. Zahvalila sam mu za sve ove godine što je bio dio mog života i mojih sjajnih priča. Bio je tu za moju baku te baku i djeda koji su nas prerano napustili. Znala sam da me je čuo i razumio. Zagrlili smo se i nakon nekih pola sata nas je i fizički napustio.
Deda živi kroz moje priče i sjećanja. Deda je moja inspiracija da ništa nije nemoguće, da su godine samo broj a da se život ogleda u očima.
Njegove su sijale sve do samog kraja.
Deda je, zajedno sa mojim roditeljima, za mene uvijek imao samo ljubav i podršku - pa čak i onda kada se nije slagao sa mnom ili bi moje odluke bile nešto potpuno novo za njega.
Moj deda je moja inspiracija da sve što ostaje samo ljubav je . Nemoguće je vratiti svu tu ljubav, ali ono što mogu jest dati je dalje. To je najveća zahvalnost koju mu mogu pokloniti.