Putovanje uvijek mijenja čovjeka i uči nas da svijet gledamo drugačije. Kada na putovanje krenemo sa tinejdžerima tada njihova energija, radoznalost i pogled na život  putovanje pretvara u avanturu i daje nam priliku da i mi rastemo s njima.

Tako bih opisala putovanje u Valenciu. Na to putovanje pored moje ekipe (Boris & Mila) krenula je moja prjateljica Andrea i Ivona. Ivona je moja mala - velika prijateljica. „Mala prijateljica“ zbog svojih godina (tada je imala 16) a velika zbog svega onoga što učim o sebi i tinejdžerima baš zahvaljujući njoj. Ona je moj „saputnik na točkovima – rolerima“ i tako već 10 godina. Taj susret je sam po sebi bio zanimljiv i definitivno je ostao urezan u sjećanje.

Imala sa 28 godina kada je jedna mala, plava djevojčica došla sa svojom mamom u ljekarnu. Dok je mama razgovarala sa mnom, djevojčica ju je tiho napominjala kako je obećala da će nešto pitati. Polako i nježno bi ju laktom dodirnula kao podsjetnik a potom bi ju ozbiljno i značajno pogledala. I tako nekoliko puta. Dalo se naslutiti da se zaista radi o nečemu mnogo važnom. Primjetila sam da je mami neugodno ali ipak na samom kraju uslijedilo je pitanje:

-         „Teta Tanja da li bi moja Ivona mogla sa vama na rolanje?“ – upitala je mama.

Ja sam se iznenadila, jer takvo nešto zaista nisam očekivala i to me je toliko obradovala da sam odmah rekla da može. I ubrzo smo otišle na naše prvo rolanje.

Ivoni je tada bilo 7-8 godina. Dobiti poziv od djeteta na igru ili rolanje za mene je bila velika čast i privilegija i bila sam mnogo sretna zbog toga. Kroz godine se nastavilo naše rolanje, druženje i razgovori a mala djevojčica je postala predivna djevojka.

Kada smo jedne rujanske nedjelje otišle na rolanje pala nam je na pamet sjajna ideja. Te godine sam bila na porodiljnom odsustvu i uz malu bebu pronašla sam malo vremena za moju omiljenu aktivnost i druženje sa Ivonom. Ipak, tog dana smo obje bile umorne pa smo se odlučile malo igrati. Zamislile smo kako bi bilo super da u nekom velikom gradu vozimo rolere. Toliko smo se uživjele u priču i maštanje da sam imala osjećaj da smo tog dana i ostvarile našu želju. Kreirale smo detalje, opisivale kako bismo se tada osjećale, zamišljale sunčan dan i rolanje sa mnogo ljudi. Na kraju tog rolanja osjećale smo se sjajno i zaključile da bismo i mogle ostvariti tu želju.

Kada smo slijedeće godine uspjele posložiti sve pao je i plan i priprema putovanja za Valenciu. Osim osjećaja radosti preplavio me je osjećaj ogromne zahvalnosti prema Ivoni i njenim roditeljima koji su mi ukazali povjerenje da njihovo dijete vodim na put. A sa druge strane preplavila su me vlastita sjećanja. Imala sam 16 godina kada sam otišla na svoj prvi veliki put u Montreux. Tada je striko dao sve od sebe da to putovanje pamtim do kraja života. Obišla sam sve od Montreux-a do Lozane i Ženeve. Prvi put sam putovala brodom po Ženevskom jezeru, probala razne specijalitete, obišla muzeje a po povratku kući tugovala mjesec dana.

Moje godine tada nisu mogle razumjeti povratak u svakodnevnicu. Bilo je potrebno vrijeme da shvatim da nije do mjesta nego do mene, da mi neće biti dobro „tamo negdje“ već trebam naučiti kako da mi sa mnom uvijek bude lijepo i dobro.

Svjesna sam da  striki nikada neću moći vratiti niti se dovoljno zahvaliti za sve avanture, ljubav, razumjevanje, izlete koje je organizirao za mene. Ali ipak mogu dijeliti dalje. Baš zbog toga sam bila zahvalna što ću sada ja biti u ulozi „strike“ i što ću  svoju Ivonu povesti u njenu prvu avanturu.

Nije ni poanta da ono što sam dobila vratim toj osobi koja mi je dala dar, već da dijelim dalje. Ono što su mi dali drugi ja sada mogu da dam dalje bez ikakve potrebe da mi to netko vrati. Već sam ja to dobila. 

Krajem rujna 2024 godine krenuli smo u Valenciu. Let Sarajevo-Beč potom Beč-Valencia. A u Beču nešto po čemu se pamti prvi let. Jedva smo stigli na let za Valenciu. Moje iskustvo govori da se uvijek na prvom letu događaju neobične stvari samo kako bi nam se to putovanje dodatno urezalo u sjećanje. Za mene je također bio prvi put, u moru putovanja, da jedva stignem na let. 

Stižemo u Beč i idemo uloviti naš slijedeći let ali bivamo zadržani na pasoškoj kontroli. Sve ide jako sporo. Traže nam dodatne dokumente za Ivonu. Iako stoji da djeca od 16-e godine mogu sama putovati mi smo za svaki slučaj izvadili punomoć. Taj pogled žene na pasoškoj kontroli kada je čula da Ivona nije ni moje ni Borisovo dijete – bio je za medalju.

Iznenađen pogled, oči samo što nisu iskočile a ruke kojima pokazuje ono što nije izgovorila: da li ste vi normalni i kuda ste krenuli?

To da li smo normalni je vrlo diskutabilno. Vjerojatno za većinu ljudi nismo čim smo krenuli na putovanje sa bebom i tinejdžerkom - ipak po našoj mjeri sve je savršeno prirodno u skladu s nama.

Odmah poslije pasoške kontrole je uslijedio pregled kofera. Tu također bivamo zadržani. Najprije su mene pozvali zbog vode koju sam nosila za Milu, potom su Ivoni tražili da skine cipele a Andrein kofer je završio na pregledu. Random pregled. Iako je sve bilo uredno složeno, policajka je odlučila da sve istrese iz prozirne vrećice a potom sve složi odnosno „nagura“ u jednu manju.

Za to vrijeme Mila i ja smo trčale kroz aerodrom do izlaza za Valenciu na kojem su nas uveliko prozivali. Čim sam stigla do izlaza primjetila sam da nema putnika jer su se svi već ukrcali na let ali mi je ljubazna stjuardesa rekla da nas čekaju i da ne brinem. A potom sam trčala nazad kako bih javila ekipi da ne brinu.

Mila se toliko smijala u svojoj nosiljci dok sam ja sprintala kroz hodnike. Sve me to podsjetilo na moj prvi let za Calgary kada su me zadržali preko 2h na ispitivanju jer sam im djelovala mlađe nego što piše u mojim dokumentima. Za to vrijeme me zabrinute čekale tetka i Daria sumnjajući da sam ušla na pogrešan let. Ili avanture sa prvog leta sa Borisovim bratom koji je sa nama krenuo na put kako bi se suočio sa strahom od letenja. I baš tada na kratkom letu Tuzla- Beč nas su ulovile turbulencije i tada je “pala u vodu” sva priča koju smo mu Boris i ja pričali kako se nakom uzlijetanja ništa ne osjeti. Tko bi pomislio da će odmah po uzlijetanju avion da pleše u zraku. Boris i ja smo imali osjećaj da će se umjesto avionom vratiti nazad busom. Ipak, nije. Strah je uspješno prevaziđen ali je ostala priča kao anegdota. 

Moja ekipa za putovanje trči hodnicima i ulijećemo zadnji na naš let i krećemo. Ivona je bila u šoku zbog svih dešavanja na aerodromu dok joj ja prepričavam dogodovštine sa svog prvog leta. Uskoro se svi polako opuštamo.  Poslije smo se zezali kako je policajke u Beču vjerojatno iznervirao neki Balkanac pa su odlučile da svoj „bijes“ liječe na nama. A onda su uslijedila 4 dana u novom gradu. 

Šetnje ulicama Valencie, naše dnevno rolanje, naše rolanje u ponoć, koktel u centru, obilazak bio parka i akvariusa, gastronomsko iskustvo, posjeta najboljem restoranu za hamburgere u svijetu, odlazak po sitnice za naše drage ljude. Sve ove aktivnosti prožete našim razgovorima do dugo u noć, dogovaranjima, slikanjima – kao da smo oduvjek na putovanju.

Tako je moj saputnik na rolerima postao dio jednog posebnog putovanja koje ću pamtiti. I ne samo da Boris i ja nismo poslušali sve dobronamjerne savjete:“ putujte dok ste mladi, dok nema djece jer poslije nema više...“ Nego smo odlučili istražiti kako je to putovati sa bebom i tinejdžerkom. I bilo je sjajno.

I zato Ivona, hvala ti na prilici da učim od tebe i da ti budem vodič na tvom prvom velikom putovanju. Hvala što svojim pogledom na svijet učiš i mene  da vidim i dalje i šire. Poseno hvala Ivoninoj mami na povjerenju da njeno najvrijednije povedem na put. (Mame će razumjeti da to nije jednostavno.)

Putovanja nisu samo mjesta koja obilazimo već priče i avanture koje gradimo zajedno sa našim saputnicima.

Najveći zagrljaj

Tanja