Kada me je prijateljica pitala da li bi učestvovala na donatorskoj večeri „10 haljina za 10 školarina“ – nisam imala nikakvu sumnju.

Odgovor je bio: da.

Naravno  da želim podržati djevojke iz Ugande koje su šile kako bi prikupile novac za svoju školarinu. S mnogo radosti i zadovoljstva željela sam nositi kreaciju, jer za mene ona ima mnogo veću vrijednost od bilo koje svjetski poznate marke. “Nosit ću suknju kao da vrijedi milion dolara - za mene vrijedi.”

U te odjevne predmete uložen je trud, vrijeme, hrabrost da se istupi- i nada da može bolje i drugačije.

Znanje je nešto što duboko cijenim. Ne titule, ne papire, ne „pozicije“- nego baš znanje i hrabrost da se istupi i napravi promjena.

Svatko tko je pokušao promijeniti nešto u svom životu zna koliko hrabrosti, tišine i vremena je potrebno za taj jedan mali korak. Baš zbog toga, nositi jedan takav ručni rad za mene je bila čast. Kreirati lijepu atmosferu sa ostalim ženama – bilo je posebno iskustvo.

Za mene je ovo podsjetnik da svaka žena, bez obzira gdje živi, dijeli istu potrebu: da bira sebe.

Da zna da smije pokušati.

Da smije pogriješiti.

I da uvijek može birati ponovo.

Kako to pjeva Nina Badrić u mojoj omiljenoj pjesmi “Za dobre i loše dane”: … I sve dok postojim - još mogu ponovo krenuti…

Nekada je to odluka da promijenimo posao, da napustimo fakultet a upišemo novi, da izađemo iz odnosa u kojem smo iz navike ili straha, da postavimo granicu i kažemo drugima: ne ali zato sebi: da.

Da dozvolimo sebi radost, da živimo izvan okvira i kalupa u koji nas često društvo pokušava smjestiti, da radimo stvari na svoj način, da na iste situacije reagujemo drugačije, da pokrenemo vlastiti posao ili životni put koji nas ispunjava.

Takve odluke se donose u tišini. Ne nose aplauz ali donose slobodu.

Svatko od nas ima pravo da se mijenja, da promjeni smijer, donese novu odluku i bude primjer promjene. I da jedni drugima budemo podrška na tom putu.

Umjesto da govorimo kako smo nemoćni i da ne možemo promijeniti svijet- možemo birati da djelujemo tamo gdje možemo. Negdje sigurno možemo.

U svojoj obitelji.

Na poslu.

Među prijateljima.

Imamo svi svoju malu pozornicu na kojoj možemo djelovati i ostaviti trag. Možemo pomaziti životinju, nahraniti je, sa osmijehom reći “dobar dan”, pomoći nekome, otvoriti vrata trudnici, ustupiti mjesto starijoj osobi, nasmijati se djetetu, kolegici na poslu izaći u susret, pričati o onome što nas motivira umjesto da u svemu tražimo ono najgore.

Ne raditi to za aplauz ili pohvalu, nego sa spoznajom i povjerenjem da naš mali uticaj nekome može uljepšati dan a možda i promijeniti život. Nama sigurno hoće.

I ne trebamo se razočarati ako to drugi ljudi ne cijene ili ne primjete na način na koji smo očekivali. Vrijednost onoga što radimo ne mjeri se tuđim reakcijama nego mirom koji osjećamo kada se ugase svjetla pozornice a mi ostanemo sami sa sobom.

A ako smo izgubili povjerenje u ljude i dobrotu možda to možemo povratiti tako što ćemo sami postati upravo takvi ljudi koje tražimo u svojoj okolini.

Ali baš tada ćemo i uvidjeti da nikada nismo sami jer će doći ljudi slični nama.

I upravo to mi je pokazala ta donatorska večer: Kakvi divni ljudi žive u mom gradu.

Hvala organizatorici i mojoj bivšoj profesorici Željki.

Hvala Neli na pozivu.

Hvala svim ženama s kojima sam nosila dašak Afrike- što smo se zabavile i što je većina nas po prvi puta izašle na scenu.

Hvala svima koji su došli kao podrška i učestvovali u licitaciji.

A najviše hvala djevojkama iz Ugande koje su imale hrabrosti da naprave promjenu i vjeruju da mogu drugačije.

Zar nismo svi zajedno, zapravo jako mali a u isto vrijeme i jako veliki onda kada odlučimo da pokušamo, da podržimo jedni druge i da vjerujemo da promjena počinje od nas samih?

Najveći zagrljaj

Tanja