Početkom ljeta javile su mi se dvije djevojke sa molbom da kod mene rade staž. Bile su jako ljubazne, naglašavale kako im se žuri te kako bi voljele što prije početi. Ne bi voljele da se razdvajaju nego da na stažu budu zajedno te su me zamolile da im čim prije javim odgovor.

Ja zaista volim voditi praksu. Volim učiti i slušati mlade generacije i posebno me inspirira znanje koje ide u oba smjera. Ipak, u tom trenutku, u sezoni godišnjih odmora na prvu mi je djelovalo malo iscrpljujuće da ih zajedno primim na staž. Ali odlučila sam im izaći u susret, snaći ću se nekako i ne bi mi bilo prvi put da primim dvije djevojke u isto vrijeme. Isti sam dan poslala upit upravi, a već naredni dobila odgovor da ih mogu primiti obje.

„Sjajne vijesti!“ – pomislila sam i odmah nazvala kako bih im javila.

Nazovem ih i radosno iznesem kako mogu početi već idući tjedan- a sa druge strane slušalice uslijedio je odgovor:

 „Aha, ok hvala na obavijesti – razmislit ćemo.“

Ton glasa koji je bio potpuno suprotan od onog od prije dva dana kada su mi bile u ljekarni me je iznenadio. Čak sam pomislila kako sam nazvala krivi broj. Pa sam još jednom provjerila da li se radi o istim djevojkama. Brzo sam se pribrala, zamolila ih da mi jave kroz dva dana da li da ih očekujem na praksi ili ne.

Bila sam zbunjena i pomislila sam: „Prvo su me požurivale, a sada se osjećam kao da sam ja njih došla moliti da dođu kod mene na staž.“

Idući dan su mi javile da ipak odlaze raditi sezonu i da bi sa stažom htjele početi u rujnu. Zahvalila sam se na odgovoru, rekla da mi se jave u rujnu dok vidim kakva će biti situacija u ljekarni i poželjela im sretan put.

Po dolasku kući shvatila sam da me zapravo nije toliko iznenadio njihov odgovor – nego ono što je on probudio u meni.

Zamislila sam sebe na njihovom mjestu i shvatila da nema šanse da bih ja takvo što uradila. Ja bih došla na staž po cijenu bilo čega. Isplivala su moja stara uvjerenja: ako se netko potrudi oko mene – moram uzvratiti jednako; ne mogu iznevjeriti nečiji trud; tuđe vrijeme je važnije od moga.

„Opa, kako moćan i vrijedan uvid.“ – pomislila sam i zapravo shvatila koliko me raduju ovakve spoznaje.

Odlučila sam sjesti sa sobom i proći kroz vlastitu emociju - kao i uvijek.

Stavila sam na papir činjenice: došle su sa molbom, zamolile me da požurim sa odgovorom, sve sam uradila isti dan, organizirala sve, javila da mogu početi već idući tjedan – njihov odgovor je zvučao kao da su one to sve uradile za mene.

U tom trenutku bila sam svjesna mogućnosti da njih “okrivim” za to kako se ja osjećam. Mogla sam da nastavim sa pričom kako sam ja njima izašla u susret, uložila svoje vrijeme i energiju kako su mladi danas nezahvalni, ne znaju što hoće: sad bi ovo - sad bi ono…

Ali nisam.

Čemu to meni služi? Umjesto da odgovornost prebacim njima zapitala sam se: Čemu mi služi uvjerenje da uvijek treba ispoštovati druge pa tek onda sebe?

Zar i ja sama nisam pomislila kako bi mi dvije djevojke na stažu u tom trenutku uzele previše energije? Bilo mi je žao, zamolile su me - nisam bila autentična. A što ako su se djevojke samo predomislile? Što ako im je u tom trenutku odlazak na sezonu djelovao primamljivije, možda im je potreban novac, novo iskustvo? I što ako je to sasvim uredu?

Ta ideja mi je donijela jedan novi uvid: ako je njima dozvoljeno da odaberu sebe, zašto ja sebi to isto uskraćujem?

Zahvalila sam im se u sebi na toj lekciji autentičnosti. Time što su odabrale sebe dale su i meni dozvolu da i ja naredni put odaberem sebe. Osjećala sam radost zbog ovako vrijedne spoznaje.

Svaku odluku život voli da testira pa tako i ovu.

Nakon mjesec dana javila se nova djevojka i počela je sa stažiranjem. Ubrzo potom, početkom jeseni, javlja se i prva djevojka – sada želi početi. Počela bi sama bez prijateljice.

To je bio poziv da pitam sebe: biram li sada sebe ili opet iz navike biram druge?

Imam li trenutno kapacitet za dvije osobe na stažu? U tom trenutku nisam imala. Prije ove spoznaje ja bih opet odložila svoje bitno, da ne komplikujem, ma mogu ja to… Ali sada, bogatija za još jedno iskustvo moj odgovor je bio:

„Sada te ne mogu primiti na staž.“ - i dolazio je iz mira, ne iz ljutnje ili povrijeđenosti.

Bila je iznenađena, čudila se kako ne mogu sada da primim samo nju a samo par mjeseci ranije htjela sam primiti i nju i prijateljicu.

„Da, upravu si ali moje obaveze su sada drugačije.“ - rekla sam.

U rujnu sam imala u planu ići na PCM četverodnevni seminar u Sarajevo, potom je uslijedilo putovanje u Edinburg, pripreme za webinar, zatim dvodnevni PCM advance. Nisam se mogla posvetiti mentorstvu na način na koji želim – to je bila moja istina koju sam odlučila poštovati.

Za nju je odgovor isti: sada te ne mogu primiti, ali samo ja znam da li taj „ne mogu“ dolazi iz iskrenosti ili povrijeđenosti.

Za mene je važno da dolazi iz mog mira. 

Rekla sam da je mogu primiti u studenom. Odgovorila je da joj je to predaleko. Prihvatila sam i poželjela joj sve najbolje. Ipak krajem listopada se javila da pita da li može početi. I evo je – tu je.  

Granice nisu način da odbijemo ljude, nego put da ostanemo istiniti prema sebi.

Zahvalna sam djevojkama na njihovoj iskrenosti i autentičnosti. Pokazale su mi točno kada ja to nisam bila. Zahvalna sam sebi jer sam situaciju odabrala pogledati iz jednog drugog kuta - kuta koji mi je donio vrijednu spoznaju. 

Time što su bile iskrene, pokazale su mi kako je to osloboditi se tuđih očekivanja - zar to nije tako vrijedan dar?

Najveći zagrljaj

Tanja