Sjećam se svoga pripravničkog staža. Na posao sam dolazila nasmijana, strpljiva i puna želje da pomognem. Htjela sam naučiti što više. Moje starije kolegice, koje su danas već u mirovini, često su mi govorile: „Tanja, i mi smo nekada tako radile. Vidjet ćeš, proći će te taj početnički entuzijazam za par godina ako ne i mjeseci. Teško je raditi sa ljudima.“

Istina je da sam kroz ovih 15 godina mnogo naučila o ljudima. Ali još više sam naučila o sebi. Od samog početka rada postavljala sam sebi pitanje: koja je moja svrha i zašto radim to što radim?

Vjerujem da svaki posao postoji zbog služenja ljudima. A način na koji radimo svoj posao čini ogromnu razliku. Titule i visoke pozicije same po sebi za mene nikada nisu bile dovoljan razlog za poštovanje. Posao spremačice za mene nije manje vrijedan od direktorske pozicije. Posao medicinske sestre nije manje važan od posla doktora. Posao farmaceutskog tehničara nije manje vrijedan od posla magistra farmacije.

Poštovanje ne dolazi od titule ili pozicije. Dolazi od načina na koji radimo svoj posao – od pažnje, truda i posvećenosti koju svakodnevno ulažemo u ono što radimo.

 Ljekarna je za mene moja mala pozornica djelovanja i promjene.

 Biti farmaceut znači raditi mnogo više od izdavanja lijekova. To znači razgovarati s ljudima, razumjeti ih, slušati njihove brige. Ali i naučiti jednu važnu vještinu: ne nositi njihove priče kući sa sobom. Ono što je jako važno jeste kako radim svoj posao:

• s koliko pažnje.

• s koliko poštovanja prema ljudima.

• s koliko ljubavi i žara.

Moj radni dan najviše volim započeti u miru. Prvo namirim svoje osnovne potrebe – nekoliko minuta jutarnje tišine, doručak i kava. Te male stvari za mene nisu luksuz nego priprema za dan u kojem znam da ću sresti mnogo ljudi i mnogo različitih priča. Šetnja do posla mi je mali prijelaz između privatnog i poslovnog svijeta.

Kad dođem u ljekarnu, obučem svoju kutu, pustim malo muzike i zabilježim što taj dan trebam uraditi. Taj mali ritual mi daje osjećaj reda prije nego što dan krene svojim tempom.

A onda krene.

Ponekad je već od jutra velika gužva, nekada sam sama u smjeni a nekada okružena pripravnicima i njihovim pitanjima. Pacijenti imaju svoje potrebe i zahtjeve a meni baš u tom trenutku dodatni izazovi:

• nekada ne radi tehnika.

• nekada ne radi program za e-recepte.

• nekada je nešto pogrešno propisano.

• nekada lijeka jednostavno nema za nabaviti i to je potrebno objasniti pacijentima.

 Tu su i očekivanja nadređenih, tempo posla, administracija koja se gomila. Sve su to male svakodnevne situacije koje lako mogu pojesti strpljenje i energiju ako im to dopustimo.

Uvijek postoji nešto sa čime mogu upravljati a to je: način na koji ću gledati na dnevne izazove. Kako će moj dan izgledati ovisi isključivo od mene i načinu na koji ću se nositi sa izazovima. I zato ljudi ne mogu “pokvariti” moj dan bez obzira kako nervozni bili. Uvijek se sjetim jednog pacijenta koji bi redovito sa vrata počeo da galami i govori kako smo svi isti, trgovci i mafija. Potom bi držao predavanje i ostalim ljudima koji se tu zatekli. Kao da je bio u potrazi za mjesto gdje će otpustiti emociju ljutnje. Nisam ulazila u raspravu sa njima ali sam mu ljubazno i smireno rekla: “Vidim da ste danas baš raspoloženi za svađu, ali evo šteta, ja baš danas nisam. Možete doći sutra - možda ću sutra biti.”

Taj iznenađen pogled mi je ostao u sjećanju. Nije znao što bi mi rekao pa je samo izašao.

Kroz ove godine naučila sam da farmacija nije samo znanje o lijekovima. To je i znanje o ljudima.

O tome kako prepoznati kada je netko samo nervozan jer ga boli a kada je netko došao samo da galami. Kako ostati miran kada je netko nestrpljiv. Kako pomoći, a ipak sačuvati vlastitu energiju.

 I upravo tu pronalazim inspiraciju.

U osmijehu osobe koja je došla zabrinuta, a otišla smirenija.

U starijem pacijentu koji dođe samo da kaže: “Hvala vam što ste mi prošli put objasnili.”

U kolegama koji uskoče kada je gužva.

U dobavljačima koji se potrude pronaći lijek koji je teško nabaviti.

 Kada razmišljam o svom poslu shvatam da iznova i iznova biram biti onaj farmaceut kojeg bih ja voljela sresti da sam pacijenti i da sam sa druge strane recepture.

 I svaki dan iznova biram da svoj posao radim:

• sa strpljenjem.

• sa radošću,

• sa empatijom i razumjevanjem,

• sa zahvalnošću da baš ja mogu biti osoba koja će se naći ljudima na usluzi.

I neće se svakome svidjeti moj način rada i to je sasvim uredu. Netko neće cijeniti moj trud jer ima uvjerenje da su svi farmaceuti isti i da smo farmaceutska mafija. Za nekoga smo samo trgovci. Netko će iznevjeriti moje povjerenje, netko će doći samo da iznese svoju ljutnju ali ništa od toga neće promjeniti moj način rada.

Sve te izazove shvatam kao prilike da testiram samu sebe: da li sam idalje onaj farmaceut kakav želim biti te da li se mijenjam na način da ta promjena služi i meni i drugima?

Kada pomislim na ovaj period od 15 godina shvatam koliko sam se mijenjala. Mijenjala su me putovanja i susreti sa ljudima. Mijenjale su me odluke poput upisa učiteljskog treninga za kundalini yogu. Mijenjala me pandemija, majčinstvo i ostali životni izazovi. Mijenjale su me kolege s kojima sam radila.

Ipak, moja radost da budem tu za ljude na što bolji način - ostala je moja konstanta.

Nakon 15 godina rada u ljekarni sve više osjećam da je vrijeme da ljudima služim na novi način. Ne više kroz ljekarnu nego kroz predavanja, radionice, edukacije. Promijenio bi se način ali svrha bi ostala. Ljubav prema ljudima i uvjerenje da moja naizgled mala gesta i osmijeh nekome zaista mogu vratiti povjerenje u ljude i uljepšati dan.

Od kada sam mama - Mila je postala moja najveća inspiracija. Ne želim joj govoriti što da radi - želim joj primjerom pokazati. Želim da jednog dana, kada bude razmišljala o svom djetinjstvu, može reći: “Moja mama je zaista uživala biti moja mama i voljela je posao koji je radila. Sa njega se vraćala zadovoljna i radosna.”

Želim da vidi da je moguće raditi sa ljubavlju i svrhom, da se mali koraci uvijek isplate i da se kroz vlastiti rad može ostaviti trag - onaj najvažniji - u srcima ljudi oko nas.

Najveći zagrljaj,

Tanja