Tokom djetinjstva nisam imala nikakav poseban nadimak osim jednog koji mi je dao tata – zvao me Žuta. Otkud Žuta, kad sam oduvijek bila crnokosa, zaista ne znam. Nisam nešto posebno niti voljela žutu boju a on mi je na fakultet slao hranu u žutoj torbi uz riječi: „Žuta torba za moju Žutu.“

Sjećam se njegovih razgovora koji bi obično počinjali rečenicom:

 “Slušaj, Žuta, da ti kažem...“

A zatim bi uslijedilo dugo predavanje, na što bih ja, već pomalo nestrpljivo rekla:

“Joj tata, jesi dosadan, rekao si mi to već sto puta.“

Ali to ga nikada ne bi zaustavilo- predavanje bi bilo održano i 101. put.

Bila sam njegova jedinica i ponos, naročito zato što sam voljela učiti i, za razliku od njega, obožavala matematiku. Često mi je govorio da će mi na odbranu diplomskog doći u plavom radničkom odjelu. Ipak, to se nikada nije dogodilo- tata nas je iznenada napustio u svojoj 49. godini dok sam bila na drugoj godini fakulteta.

Njegova smrt bila je moj prvi susret sa velikim gubitkom i lekcija o tome kako se nositi sa tugom.

Tatu ne pamtim po tuzi.

Tatu pamtim po zajedničkim  jutarnjim ustajanjima u 6h, razgovorima i smijehu i uvijek bismo na kraju probudili mamu koja je voljela vikendom ipak malo duže odspavati.  Pored nas dvoje ranoranioca to je bila nemoguća misija.

Često mi je govorio:

„Šta te briga kako netko radi, ti to uradi na svoj način.“

 Ili

 „Ma šta te briga šta netko misli, važno je što ti misliš o tome.“

Znao je i kontrirati i izazvati me da razmišljam brzo i jasno. A kada bih ga nadmudrila samo bi odmahnuo rukom i rekao: „Joj Žuta kolika ti je jezičina- moraš li na sve odgovoriti.“  A zapravo baš on je kod mene razvio taj talenat- da mislim brzo i kažem ono što osjećam u datom trenutku.

Jedan njegov komentar ostao je duboko urezan u sjećanje. Bila sam maturantica  gimnazije i toga dana sam se razočarana vratila sa slikanja za pano. Nisam bila zadovoljna kako sam ispala na fotografiji. Došla sam kući bijesna i žalila se mami a potom sam sjela u kut, potištena i ljuta.

U tom trenutku tata je stigao kući.  Odmah je primjetio da nešto nije uredu i tiho je pitao mamu:

-„ Katice šta nam je sa Žutom? Sva je nekako potonula“. –pitao je zabrinuto.

-„Ma šuti, ljuta je kaže da je ružno ispala na fotografiji.“ –mama je odgovorila sa puno razumjevanja.

-„A to, ma pusti...“ – rekao je tata, jedva zadržavajući smijeh.

Došao je do mene, sjeo i zagrlio me. Zatim je rekao: „Žuta ne može čovjek na fotografiji ispasti ljepši nego što je u prirodi.“

Skočila sam kao da me netko iglom ubo, pogledala ga ljutito i istrčala iz kuće zalupivši vrata.

Čula sam ga kako govori:“ Nisam tako mislio... sačekaj.“

Ali ja sam već uzela biciklo i izašla van. Kao i svaki puta kada bih bila bijesna ili razočarana, otišla sam da vozim. Vozila sam brzo do obližnjeg sela, svo vrijeme razmišljajući što mi je zapravo htio reći. Znala sam da me ne bi povrijedio. I da se iza tih riječi krila mnogo dublja i važnija poruka.

Kako su se nizali kilometri, ljutnja me popuštala. I tatine riječi sam razumjela na drugi način. U prvom trenutku njegove riječi sam čula i doživjela kao: “Da, Tanja ružna si pa je i logično bilo da ćeš biti ružna na fotografiji.” A onda sam shvatila da su njegove riječi za mene bile okidač- pokazale su mi da je vrijeme da se zagledam u sebe. Umjesto da krivim njega za komentar vrijeme je bilo da pitam samu sebe: Zašto se poredim sa drugima? Nisam ispala lijepo na fotografiju u poređenju s kim?

Jednom davno učiteljica me usporedila sa drugim djevojčicama iz razreda i rekla kako nisam dovoljno lijepa. Ne krivim je zbog toga jer i danas nas ljudi često uspoređuju. Ali zapravo, jedini s kime se trebamo porediti je sami sa sobom.

Danas, da je tata živ, vjerujem da bi se nasmijao kada bi vidio sve te filtere. Na fotografiji možeš izgledati kakao god poželiš ali postoji nešto što se ne može sakriti.

To je energija kojom zračiš, iskrena radost, dobrota, zadovoljstvo sa samim sobom i prihvatanje onoga tko jesi bez potrebe da kopiraš druge- to nikada ne izlazi iz mode. Svi smo mi autentični i jedinstveni baš takvi kakvi jesmo.

Tatin komentar me je naveo da se pitam:

Prihvatam li sebe onakvu kakav jesam, ili uvijek tražim nedostatke, poredim se sa drugima?

Njegove riječi za mene su podsjetnik da prihvatim sebe sa svim svojim nesavršenostima i da se jedino poredim sa samom sobom. Na isti način gledam i na ljude oko sebe- prihvatam ih jedinstvene i ne poredim ih sa drugima.

Tatin nadimak sam tek kasnije potpuno razumjela, u trenutku kada su me ljudi u ljekarni i prijatelji počeli zvati ili opisivati kao sunce a žuta boja postala moj zaštitni znak. Tata je to vidio mnogo prije mene.

Mnogo se razveselim kada mi u ljekarnu uđe pacijent i kaže: “Joj vaš me osmijeh podsjetio na jednog mog kolegu, znate bio je crn, niži, igrao odbojku, imao je poseban osmijeh i volio se šaliti.“

-Da se slučajno nije zvao Vlado Marković? – upitam radoznalo.  Ako jeste- e to je moj tata.  

Najveći zagrljaj

Tanja