Moj najveći strah poslije ronjenja bio je strah od vožnje automobila. Odakle je došao taj strah iza koje zapravo stoji strah od smrti i strah od puštanja kontrole?

Sjećam se da sam kao djevojčica često sanjala kako vozim crveni automobil. Kroz djetinstvo nisam se mnogo susretala sa automobilom, poslije rata ga nismo imali i kako je tata mlad umro a mama nije vozila na tome je ostalo.

Sjećam se da sam sa svojih osam godina išla u selo Dusina-rodno mjesto moje mame. Išli smo na groblje baki i djedu. Put je jako krivudav i sa liticama. U jednom trenutku vozač je izgubio kontrolu i  mi smo se prevrnuli nekoliko puta dok se nismo zaustavilio tik uz liticu. Vozač se odlično snašao u cijeloj situaciji i zaista smo imali sreće jer smo svi izašli bez povreda. Ali ja sam se tada mnogo prepala i znam da sam toliko vrištala dok smo se prevrtali da nas je čuo jedan čovjek koji nam je kasnije došao da nam ponudi pomoć. U tom trenutku nisam bila svjesna svoga straha. Sada kada se osvrnem iza sebe uviđam da sam uvijek imala jako dobar izgovor da ne polažem vozački. Poslije završene srednje škole izabrala sam odlazak na ekskurziju. Iako su mi roditelji nudili oboje. Potom, kada sam krenula na fakultet sam rekla da nema smisla polagati dok nemam svoj auto, zaboravit ću ukoliko nemam praksu. Nakon završenog fakulteta prethodni izgovori su mi pali u vodu pa sam tada rekla da smatram da to nije za mene, da ne mora svatko ni voziti itd.

Tu mi je već bilo jasno da se radi o strahu. I to veoma dubokom strahu.

Te 2011. godine sam se ohrabrila i donijela odluku da želim polagati vozaćki ispit. Kolikogod bih samu sebe ohrabrila trebala mi je podrška od instruktora. Instrukotor nije znao bolje pa sam često imala osjećaj da ga nerviram. Iako nije reagirao, neverbalnom komunikacijom bi se vidjelo da je iznerviran, zapalio bi u autu, izašao iz auta itd. A to sve je meni samo još više produbilo sumnju u mene i da vožnja automobila nije za mene. Moja prijateljica mi je često znala reći kako sam instruktora platila samo kako bi me uvjerio da ja nisam za to.

A zapravo, i ja sam sumnjala u samu sebe.

Ipak, položila sam unatoč, kako mi je kasnije rekao instruktor, najopasnijem članu komisije koji uglavnom obori kandidate. Moja snalažljivost u komunikaciji i direktnost uvijek su mi pomagali. I tada mi je instruktor čestitao i rekao kako se nije nadao da ću položiti jer sam njegov najslabiji učenik.

Auto nisam kupila, i uslijedile su 4 godine u kojima niti jednom nisam sjela za volan. Kada sam upoznala Borisa on je bio iznenađen da ja ne vozim. Poslije mi je i njegova mama, koja je sjajan vozač, rekla da se iznenadila da ja okretna i spretna ne vozim. Na Borisov nagovor sam sjela za volan i nisam uspjela ni upaliti auto. On je bio tako smiren i opušten dok sam ja u glavi imala scenario u kojem ću udariti u drvo, ogrebati auto itd.

Tada sam našla novi izgovor da ne mogu voziti Borisov automobil jer stalno strepim da ću ga ogrebati ali vozit ću svoj kad ga kupim. Iako mi Boris nikada nije rekao da će biti smak svijeta da ogrebem. Naprotiv, govorio je da se to sve može popraviti i da vježbam. Zanimljivo je posmatrati koliko sam izgovora pronašla samo kako se ne bih suočila. Energija koju sam potrošila u pronalaženje izgovora je veća od one koju sam uložila u suočavanje sa strahom.

Jednog vikenda u svibnju zbog lošeg vremena otkazali smo neki izlet. Sjećam se da sam baš bila ljuta zbog toga. I tu donosim odluku da ovaj vikend ne želim pamtiti po „propalom“ vikendu nego po vožnji. Sjedamo u auto i ja upalim. Ne samo da upalim, već ja krećem. Šok i nevjerica. Boris mi govori da vozim dok bih ja sad najradje stala jer mi je i ovo bilo previše, ipak sam nastavila.

Opa, pa ja to ipak mogu. Tada sam već mnogo ulagala u svoje emocije, u suočavanje sa strahom i ovog puta nema nazada.

Boris nije nabrajao, nije mi stvarao pritisak (to sam radila sama), nije mi nikada govorio brže, sporije... Bio je i ostao moja velika podrška.

Tada sam čvrsto odlučila da ja to mogu. Prije svake vožnje bih se suočila sa svojim strahom, prošla kroz sve svoje misli i najgore scenarije - prihvatila ih i zajedno sa svim strahovima krenula da vozim. Ja nisam moje misli. 

Ponekad bih se igrala pa kada me uhvati strah kada trebam voziti po Sarajevu ja bih se pitala: kako se sada osjeća taksisata u Sarajevu? Kako on vozi po tom gradu? I tada bi mi se javili odgovori da taksista vozi po Sarajevu sigurno i samouvjereno, poznaje svaku ulicu. I onda bih zamislila da sam ja taj taksista. Bili su to načini pomoću kojih sam se igrala dok sam se zapravo suočavala sa strahom.

Vozila sam do Teslića, Sarajeva, potom do Rijeke, Pirana, Dubrovnika... Svakako sam ogrebala auto i nije me poremetilo te sam sve više i više vjerovala samoj sebi.

Govorila sam sebi da sam oprezan i spretan vozač, pridržavala sam se svih pravila tokom vožnje jer su mi davali osjećaj sigurnosti da ja radm sve što je u mojoj moći, i uživala sam u vožnji i najviše.

Uvjerenje da ti možeš biti najbolji vozač ali da na tebe može naletjeti neka pijana budala- nije mi služilo. Iako je to zaista točno. Upravo sam zato i rekla da se ovdje radi o strahu od puštanja kontrole. Moje je da vozim najbolje što znam, da pazim i pratim stanje na cesti ali opasnost uvijek postoji. Svakako nemam garanciju da ću i sutra biti na ovom putovanju zvanom Život. Mene je ta spoznaja oslobodila u smislu da sam umjesto strepnje za budućnost odabrala (i to svaki dan radim) da svjesno prođem i osjetim ono što imam sada- ovaj jedan jedini trenutak.

Kada je Boris 2016 krenuo na specijalizaciju i razmišljao da ide u Sarajevo jer nam je bliže, ja sam predložila Tuzlu. Tamo je studirao. Tada sam znala što to znači i da svjesno biram da narednih 5 godina svaki vikend vozim u Tuzlu. Tokom tih 5 godina ne sjećam se da sam niti jednom požalila zbog toga. Uživala sam u vožnji, vozila po svim vremenskim prilika, prešla preko 80000 km.

Uživala sam u osjećaju slobode i u novim spoznajam.

Vožnja po magli me je podsjećala o važnosti prisustva u sadašnjem trenutku. U Tuzli su često tunel magle i doslovno jedva da vidim bijelu liniji pa sam se znala zabrinuti jer niti vidim liniju niti vidim gdje sam. Tu sam naučila da se svaka dionica može prijeći samo ako sebe i vožnju prilagodimo trenutnim uvjetima.

Mnoge lekcije sam naučila i za vrijeme radova na Vranduku. Te 2018-2019 godine bila je posebna nervoza za vozače. Ja sam se uvijek pitala kako sada ovo vrijeme iskoristim i uložim u nešto što će mi služiti umjesto da se uklopim u masu, da sam nervozna, gunđam, pričam o tome kako stojimo i po sat vremena itd. Sve to svakako neće promijeniti situaciju niti ubrzati radove. Ponekad nam jedino ostaje da sami izaberemo kako ćemo gledati na određenu situaciju. Vranduk mi je vježbao vještine strpljenje, posmatranje istih stvari na drugačiji način. Dok bih čekala obično bih čitala knjigu, pisala a ponekad i zaspala. Svakako neću ostati tu, netko će mi bibiknuti da krećemo.

Danas je vožnja automobila moja meditacija. Obožavam voziti sama, pustiti sebi glazbu, pjevati ili šutiti. Ovisno što mi u tom trenutku odgovara. Jutarnje vožnje su mi najdraže kao i one uz more. Od želja imam jednu da negdje na otoku iznajmim automobil i da se vozim uz more dok mi se vjetar igra sa frčkicama.

Od ogromnog straha i brojnih izgovora do toga da je vožnja moja meditacija-put je bio dug. Nagrada za suočavanje sa strahom opravdala je svu uloženu energiju, donijela povjerenje u mene i spoznaju da zapravo svaki strah predstavlja najveće mjesto za rast i napredak. Kada dotaknem svoj strah, kada skinem prašinu i otpustim izgovore tu se krije najveća nagrada. Ne samo uživanje u vožnji već osjećaj slobode i hrabrosti te da živim život vrijedan življenja.

Koji je vaš najveći strah?

Najveći zagrljaj

Tanja