„Neispričane priče naših najstarijih pacijenata“ bio je naziv susreta na našoj Ljetnoj školi prošlog vikenda u Osijeku. Susret koji mi je donio mnogo novih uvida koje jedva čekam primijeniti u svom radu, mnogo zagrljaja s dragim kolegama i novih poznanstava.

Posebna prilika bila je čuti sjajnu Ljubicu Jović i vidjeti koliko ima volje, želje i života sa svojih devedeset godina. Pokazala je da su jedno kronološke godine, a sasvim drugo biološke.

A kao i svaki put kada čujem mnoštvo informacija koje želim uvesti u praksu, pa ne znam odakle da krenem, sjetim se jedne stvari:

Dovoljno je za početak primijeniti samo jednu novu stvar. I doći će do promjene.

Od samog početka svog rada u ljekarni pacijente sam uvijek gledala kroz jedno jednostavno pitanje:

A šta da sam to ja preko puta recepture? Ili neko moj?

Kako bih voljela da se farmaceut ponaša prema meni?

Imati priliku čuti starije pacijente za mene je čast i privilegija. To je prilika da učim iz njihovog iskustva i dobijem uvid u to kako izgleda starost. Pažljivo bih slušala kako bih čula što ih raduje, što ih plaši i što nose sa sobom kroz godine. Iza svakog od njih stoje godine iskustva, rada, ljubavi, gubitaka, pobjeda i životnih priča.

Iza svakog od njih stoji jedna neispričana priča.

Nedavno mi je čika Derviš, onako zabrinuto, ispričao kako ga je kćerka opomenula da bi bilo bolje da tlak mjeri kod kuće nego da dolazi u ljekarnu.

„Možda ometam rad farmaceuta i smetam.“ - dodao je.

Pomislila sam koliko je pritisak na starijim ljudima da ne smetaju, da ne budu naporni i da ne zauzimaju previše prostora.

A ja sam mu odgovorila:

„Baš lijepo što vaša kćerka brine o vama, a i nama. Ali slobodno joj recite da vi nama uopće ne smetate. I slobodno dođite kad god treba.“

A onda mi je radosno odgovorio:

„Reći ću joj, Tanja. Ona frčkava mi je rekla da ne smetam i da mogu doći.“

Nasmijali smo se. I možda je to samo jedna mala rečenica ali možda je upravo to ono što netko treba čuti.

Koliko sam zahvalna kada mi daju povjerenje da sa mnom podijele svoje nalaze, svoje sumnje, svoje strahove i sve ono s čime se nose.

Tada mi daju priliku da budem tu za njih.

Ne samo kao farmaceut, nego kao Tanja.

I ta se zahvalnost ponekad pretvori i u neku malu gestu.

U cvijet nakon dobrog nalaza.

U mali poklon za nečiji uspjeh.

Mali znak podrške kada znam da nekome nije lako.

U ljekarnu mi već duže vrijeme dolazi jedna divna žena koja svoje onkološke izazove prolazi i tako što hekla. Kada sam u Osijeku sasvim slučajno naišla na trgovinu s koncem i priborom za heklanje, odmah sam pomislila na nju. Uzela sam joj nekoliko konaca u znak podrške.

Ne zato što to može promijeniti ono kroz što prolazi. Nego kao malu poruku:

„Tu sam. Čujem vas. I hvala vam što mi vjerujete dovoljno da sa mnom dijelite svoje priče.“

Nažalost ne možemo promijeniti ono što čovjek nosi ali možemo učiniti da to ne nosi potpuno sam.

Možda upravo zato mislim da je privilegija ovog posla što svakodnevno imam priliku čuti priče koje nisu napisane na receptu.

I postoji nešto što mogu učiniti i to je prilika koju ne želim propustiti.

Mogu:

• napraviti prostor u kojem se osoba preko puta mene osjeti viđenom, saslušanom i dobrodošlom,

• zastati,

• saslušati još jednu rečenicu,

• pitati kako je,

• zapamtiti ono što joj je važno,

• napraviti jednu malu gestu.

I možda je upravo to moja jedna primjena onoga što sam naučila na Ljetnoj školi: slušati, gledati i primjećivati još pažljivije.

A možda je ovo poruka i za sve nas, bez obzira gdje radimo i čime se bavimo.

Možda ne možemo promijeniti cijeli sistem.

Možda ne možemo promijeniti okolnosti u kojima drugi ljudi žive.

Možda ne možemo ukloniti njihovu bolest, strah ili ono što ih čeka.

A što ako stavimo fokus na ono što možemo?

Možemo učiniti da jedan susret bude drugačiji.

Nikada ne znamo koliko nekome može značiti jedan osmijeh, jedna rečenica, jedan cvijet, zagrljaj ili samo osjećaj da je dobrodošao i da ne smeta.

I možda nikada nećemo saznati šta je taj jedan susret promijenio.

A možda i ne moramo.

Iza svakog recepta, svake terapije i svakog dolaska u ljekarnu stoji čovjek.

A iza čovjeka – jedna neispričana priča.

Na nama je da je ne propustimo čuti.

Najveći zagrljaj,

Tanja