Jedno jutro krenula sam se spremati s Milom. Planirale smo u šetnju. Spremile smo se, ali već tada sam osjetila da joj je jutro nekako izazovno. A onda je došao trenutak kada smo trebale obuti patike. Kao da je upravo taj trenutak čekala.

Najprije je odlučila da će patike obuti bez da ih otkopča.

Pokušala je jednom. Pa drugi put. Pa još nekoliko puta.

Nije išlo. Uslijedio je plač.

Sjela sam na pod jer mi je bilo jasno da će ovaj proces potrajati. Posmatrala sam je kako pokušava, ljuti se, vrišti i plače jer ne može obuti patiku.

„Bilo bi dobro da je prvo otkopčaš pa onda probaš“, rekla sam.

„NEEEEEEEEE! Ja hoću ovako!“

Kimnula sam glavom.

I nastavila sjediti.

Pokušavala je ponovno. I ponovno. Sve dok na kraju nije otkopčala patiku i obula je.

Ali trebalo je obuti i drugu.

Ista scena.

Ista tuga.

Ista vriska:„Zašto peta ne može u patiku?!“

Pitala sam:„Treba li ti pomoć?“

„NE.“

Nisam ljuta niti iznervirana, mirno sjedim i posmatram. I tada mi je kroz glavu prošlo:

Ovako i ja izgledam u svim onim situacijama u kojima odbijam nešto promijeniti, a uporno radim isto, iako mi očigledno ne donosi rezultat.
A onda, kada ne ide, postajem žrtva vlastite odluke, plačem, jadikujem i pitam se zašto mi se to događa.

A opet, koliko puta i danas čujem:

• „Ja sam ti takav.“

• „Ja to uvijek tako radim.“

• „Ne mogu ja drugačije.“

I onda očekujemo da se drugi promijene. Ili pokušavamo promijeniti druge.

Promjena najčešće počinje onda kada smo spremni priznati sebi da način na koji nešto radimo više ne daje rezultat.

A djeca nas na to mogu podsjetiti na tako jednostavan način. Samo što njihovo ponašanje često gledamo drugačije.

Kada smo mi odrasli trvdoglavi često kažemo: „takav sam“. A kada isto vidimo kod djeteta, brzo kažemo: „Bezobrazluk.“ „Inat.“ „Tantrum.“

A što ako dijete ne gledamo kao na nekoga tko nam pravi problem nego kao osobu koja učio ono što i mi odrasli cijeli život učimo:

•  da nije svaki način jedini način,

• da možemo pokušati ponovno,

• da možemo promijeniti pristup,

• da možemo prihvatiti pomoć.

I da ponekad nije potrebno ništa drugo nego da netko sjedne pored nas, bude tu i vjeruje da ćemo pronaći svoj način. Kao što sam ja tog jutra sjedila pored Mile.

Ona je na kraju obula patiku. Zagrlile smo se i dugo tako sjedile. Kada se umirila rekla sam joj:

“Zamisli da nas dvije probamo izaći van kroz zaključana vrata. Guramo vrata i ljutimo se na njih što ne popuštaju. A cijelo vrijeme pored nas stoji ključ. Samo ga trebamo uzeti i staviti u bravu.”

“Ali mamice kako ćemo izaći kroz zaključana vrata?” - odmah je pitala.

Nasmijala sam se.

“Baš si to dobro primjetila.” - rekla sam.

Ponekada smo toliko fokusirani da nešto mora biti baš onako kako smo to zamislili da zaboravimo zastati i pogledati postoji li neki drugi način.

Ne moramo uvijek gurati jače ponekad trebamo zastati i vidjeti gdje je ključ.

U šetnju nismo otišle ali što ima veze.

Tog jutra nije bilo najvažnije hoćemo li otići u šetnju. Mnogo važnije od šetnje jeste da smo ostale zajedno u tom trenutku. Dala sam joj prostor da osjeti svoju emociju a ona meni priliku da je bolje razumijem.

Još jednom me je podsjetila da djeca ne dolaze samo da ih mi učimo.

Vrlo često su oni naši mali učitelji.

Najveći zagrljaj,

Tanja