Nedavno mi je u ljekarnu došao predstavnik. Kroz razgovor je spomenuo inspekciju, kontrole, moguće probleme, razne scenarije koje je čuo da su se dogodile u drugim ljekarnama…

I dok je pričao, osjetila sam kako u meni raste neka težina. Nemir. Zbunjenost.

Nije to bila samo njegova priča. Već danima, zapravo mjesecima, slušamo razne priče o toj istoj inspekciji. Netko je nešto čuo, netko nešto zna, netko je čuo od nekoga.

Kada pitam:“ A što bismo sada trebali?“ Konkretnog odgovora nema.

Osim obavijesti kolege, prenesi dalje neka znaju da u svakom trenutku mogu doživjeti sličan takav scenarij.

I upravo je to ono što me najviše iscrpljuje. Neizvjesnost. Prenošenje straha i problemi bez rješenja.

Kad ne znaš što je istina, što će se dogoditi i trebaš li nešto napraviti, a informacije samo kruže. Njegov dolazak bio je samo ona posljednja kap.

Osjetila sam nemir, bilo mi je previše slušanja tih priča. A nisam željela da ih dalje prenosim.

Brzo sam se pozdravila sa kolegama i čak preskočila pojesti fenomenatni komad torte moje kolegice, koja je u izradi torti vrhunski stručnjak.

Znam.

Ozbiljna stvar.

U tom trenutku torta mi ne bi pomogla. Moj nemir je bio jači i trebao mi je mir, da ostanem sama sa sobom i da vidim što ću dalje.

Koliko god nam se činilo da ćemo se pričanjem rasteretiti, ponekad samo napravimo suprotno. Prenesemo svoj nemir na nekoga drugoga.

I tako se jedna priča širi, a s njom i težina.

Nisam se htjela vrtiti u tom krugu bez kraja.

Umjesto toga sjela sam u tišini. Pitala samu sebe:

Kako sam?

Kako se osjećam?

Zašto se tako osjećam?

Postoji li nešto što bih mogla učiniti?

I shvatila sam da ću napisati mail našim direktorima. Idućeg dana napisala sam im što se priča, što do mene dolazi i da mi to unosi nemir te sam ih zamolila za njihov stav povodom tih informacija. I dobila sam odgovor na mail a potom i poziv.

I ono što me iznenadilo bilo je koliko sam se nakon tog razgovora bolje osjećala.

Situacija se nije čarobno promijenila i inspekcija nije nestala.

Ali moj osjećaj jest.

Onaj nemir koji sam nosila više nije bio samo u mojoj glavi. Napravila sam ono što je bilo do mene. Pitala sam. Provjerila. Dobila odgovor.

I pustila ono što više nije bilo moje. Prenijela konkretne informacije svojim kolegama a onda u miru i sa uživajem pojela onaj komad torte.

I nekako mi se baš tu otvorilo jedno puno šire pitanje: Što radimo s onim što osjetimo?

Nemir, strah, ljutnja, zbunjenost, briga... sve to možemo osjećati jer i to je život. Pitanje je što ćemo nakon toga.

• Hoćemo li to odmah prenijeti dalje?

• Hoćemo li satima vrtjeti istu priču u glavi?

• Hoćemo li razgovarati sa svima, tražiti potvrdu svog straha i tako ga samo još više hraniti?

Ili ćemo zastati i udahnuti.

I pitati se: Je li ovo moje?

Ako jest – što mogu napraviti?

Ako nije – mogu li to pustiti?

Ovaj put sam mogla napraviti jedan mali, konkretan korak.

Možda ne možemo uvijek promijeniti ono što se događa oko nas. Ali možemo birati hoćemo li biti još jedna osoba koja širi nemir ili ona koja će zastati i pokušati unijeti malo jasnoće.

Možda je upravo to mala promjena koju možemo napraviti.

Primjetiti što osjećamo dok slušamo neke informacije i prije nego ih prenesemo dalje, pitati se što ćemo s tim osjećajem.

Ne možemo uvijek birati što ćemo čuti ali možemo birati što ćemo s time napraviti.

Najveći zagrljaj,

Tanja