Prije nekoliko dana u grupi farmaceuta iz regije Škola osobnog razvoja generacija 2023/2024 stiglo je pitanje:

Koju biste dobru praksu za rad sa starijim pacijentima prikazali na školi?

Pitanje sam vidjela i odmah me zainteresiralo. Ne zato što sam odmah znala odgovor, nego zato što sam se zapitala:

Kako ja zapravo radim sa starijim pacijentima? Što je ono što bih izdvojila?

Imala sam nekoliko ideja, a onda sam pitala Borisa što on misli. Koja mu se od njih najviše dopada?

 Njegov odgovor me dodatno natjerao na razmišljanje.

Rekao mi je: „Ono što znam o tvom radu sa starijim pacijentima, najviše me se dojmilo koliko ti je stalo da iskomuniciraš s pacijentima s kojima je komunikacija otežana. Pacijenti koji slabo čuju, pacijenti s traheostomom, pacijenti koje je teško razumjeti, pacijent kojem treba više vremena da objasni što mu treba.… uvijek nađeš način da ih čuješ i razumiješ.“

I tada sam zapravo shvatila nešto o sebi. Komunikacijske vještine su nešto što jako volim.

I možda svaka moja komunikacija zapravo počinje istom idejom: Kako da se razumijemo? Kako da se razumijem s partnerom, Milom, mamom, prijateljima, kolegama, pacijentima? Kako da razumijem, a da istovremeno svoju komunikaciju prilagodim čovjeku koji je preko puta mene?

Napisala sam svoju ideju i poslala odgovor.

A kako je sezona godišnjih odmora, radila sam sama u smjeni, pa sam odlučila taj tjedan malo pažljivije promatrati vlastiti rad.

• Kako komuniciram sa starijim pacijentima?

• Što mi je zapravo važno?

Imala sam priliku ono što inače radim gotovo nesvjesno sada raditi svjesno, korak po korak. I cijeli tjedan kao da su se redali upravo oni pacijenti sa kojima je komunikacija bila otežana.

I shvatila sam da uz onu prvu ideju – želim da se razumijemo – rame uz rame ide još jedna: Želim da se osjećaš saslušano.

Ne želim da naš razgovor bude isprekidan mojim pogledima prema gužvi u ljekarni, prema telefonu koji baš tada zvoni, nervozom zato što sam sama u smjeni, pacijentom kojem se u tom trenutku žuri pa izlazi iz ljekarne i lupi vratima...

U tom trenutku, kada je pacijent ispred mene, želim da moj fokus bude: pacijent. Želim mu dati vrijeme da se izrazi, da se osjeća saslušanim. Želim mu dati razumijevanje da, bez obzira na izazove koje ima u komunikaciji, može iskomunicirati svoje potrebe.

A najbolji odgovor na ono što radimo često dobijemo upravo od ljudi koji stoje preko puta nas.

Jedan od tih trenutaka dogodio se kada je ispred mene bio pacijent s traheostomom.

Njemu je cijela situacija bila neugodna. Vidjelo se da želi što prije završiti razgovor, možda čak doći neki drugi put kada neće biti gužve.

 A ja sam polako pokušavala suprotno.

Nisam se žurila. Tražila sam način da se razumijemo.

 U međuvremenu, nekoliko pacijenata koji su čekali savjet ljubazno je propustilo one koji nisu imali pitanja. Kada su napokon došli na red, zahvalila sam im na strpljenju.

A onda mi je pacijentica koja je čekala da joj objasnim sve vezano za uvođenje inzulina rekla: „To je zato što ste vi strpljivi prema ljudima. Zašto bih ja bila nestrpljiva kada ste se vi posvetili svakom pacijentu?“

 Zastala sam. U toj sam rečenici odjednom vidjela nešto što ranije nisam tako jasno primjećivala.

Ljekarna je pozornica na kojoj možemo širiti kulturu strpljenja i razumjevanja.

I to nećemo raditi tako što ćemo drugima govoriti da budu strpljivi.

Nisam nikome rekla:

„Pričekajte.“

„Budite strpljivi.“

„Vidite da je gužva.“

Samo sam bila strpljiva, bez očekivanja da će drugi biti takvi, ali i sa razumjevanjem za one koji u tom trenutku nisu imali kapacitet biti strpljivi.

A oni su ipak vidjeli. Ljudi nas gledaju, slušaju, osjećaju. Čak i onda kada mi mislimo da nas nitko ne primjećuje.

I možda upravo tu imamo puno veću moć nego što mislimo.

Svatko od nas, gdje god se nalazi – na poslu, u redu, u trgovini, u autobusu, u vlastitoj obitelji – može biti primjer razumijevanja i strpljenja.

Ponekad je dovoljno da budemo ono što želimo vidjeti.

Ako želimo više strpljenja – budimo strpljivi.

Ako želimo više razumijevanja – pokušajmo razumjeti.

Ako želimo da nas ljudi slušaju – počnimo slušati.

Možda se dobre prakse ne šire samo tako što ih napišemo, predstavimo ili naučimo druge.

Možda se najviše šire tako što ih živimo.

Jedan čovjek preko puta nas, jedan razgovor, jedan trenutak strpljenja. I onda možda, sasvim neprimjetno, naše ponašanje postane poruka.

A kako drugačije širiti ono u što vjerujemo, nego vlastitim primjerom?

Ovu ću ideju uskoro imati priliku predstaviti na Ljetnoj školi sa Pharma Expertom u Osijeku. A prethodni tjedan bio je i najbolja potvrda da je upravo to ono o čemu želim govoriti.

Najveći zagrljaj,

Tanja