Učitelj yoge, Boris i - neočekivano doktorica bila su moja tri učitelja o granicama. Tri različita pristupa ali ista poruka- previše tolerišem i nemam jasne granice. Boris me je učio kako da reagujem, učitelj yoge kako da primjetim a doktorica mi je pokazala kroz primjer iz stvarnog života kuda me to vodi.
Pokazali su mi da imati vlastite granice nije samo mit i formalnost- one štite moj mir i moju energiju.
Druge ne mogu mijenjati ali mogu sebe i biram da se mijenjam na način da mi ta promjena služi. Biram biti promjena koju želim vidjeti u svojoj okolini.
Na svoj prvi modul za učitelja kundalini yoge otišla sam u veljači 2020 godine. Pet dana uronjena u tišinu, u Pecki – daleko od brzine svakodnevnice. Pet dana posvećenosti samoj sebi, izazovima, pokretu i disanju. Neke ljude sam upoznala prvi put a imala osjećaj da se znamo odavno, s nekim ljudima sam produbila poznavanje od ranije i dan danas se pratimo kroz život – bilo je to putovanje poslije kojega ništa nije bilo isto.
Vratila sam se drugačija.
Na tom modulu prvi put sam vodila čas yoge nakon kojeg sam dobila feedback od učitelja: - „Tanja, voliš harmoniju i mnogo toga balansiraš kako bi ju održala. Ponekad moraš napraviti „cut“. Neke stvari nisu vrijedne tvoje energije.“ A potom je dodao objašnjenje:
-„Kada si vodila čas, dozvolila si da se pokret ponovi 12x iako si ti znala da treba 11x ali vođena brigom da ne povrijediš nekoga nisi reagirala.“
Taj komentar pogodio me je pravo u centar. Znala sam da je istina. Tako jednostavna i naizgled bezazlena situacija pokazala mi je da nisam samo tolerantna prema sitnicama – nego i prema mnogo krupnijim stvarima koje itekako troše moju energiju i utiču na moj život mnogo dublje nego sam to sebi priznavala.
Taj komentar bio je moj kompas kroz naredni period: Kada trebam uraditi cut?
Po povratku kući imala sam osjećaj kao da me netko spustio sa neke planine mira u grad koji gori- pred sami početak pandemije.
Prvi impuls? Dati otkaz. Ostaviti sve. Otići negdje gdje me ništa ne može nervirati i gdje ne moram stalno održavati ravnotežu. Nisam to uradila, već sam u pisanju pronašla način da se nosim sa emocijama. Kroz pisanje o tome kao se osjećam dolazila sam do vrijednih uvida i shvatila da nije nešto posebno biti u miru tamo gdje me ništa ne nervira. Koja je svrha? Upravo suprotno, pronaći mir u nesavršenosti, u momentu kada me sve nervira je mnogo veće umjeće.
Vjerujem da svaku odluku život voli da testira pa je tako bilo i sa ovom mojom: da ostanem i pronađem mir u nemiru.
Strah, napetost, neizvjesnost – osjetila se na poslu. U dom zdravlja ulazilo se na kapaljku, ljekari su radili pod pritiskom a mi u ljekarni pokušavali balansirati između ljekara i pacijenata. Dogovorili smo se da ne vraćamo pacijente zbog nedostatka pečata ljekara, jer su to uglavnom stariji pacijenti koji su bili prestrašeni i iscrpljeni zbog sve te situacije. Ljekari su pristali da poslije posla navrate i stave pečat koji su u žurbi zaboravili.
U tom trenutku se to činilo kao malo ljudsko rješenje za veliki haos.
Kada se nakupilo nekoliko receata od jedne doktorice, zamolila sam ju da navrati nakon smjene na što mi je ona rekla jasno i hladno:
„Dođi ti!“
Objasnila sam da sam sama u smjeni, da ne mogu zaključati ljekarnu. Na to je uslijedio ciničan smijeh koji me je potpuno iznenadio a potom i riječi:
„Tanja, baš si smiješna ako nećeš doći- ti ih plati. Zavod ti ih sigurno neće platiti bez mog pečata.“
„Neću doći.“ –rekla sam tiho i odlučno i nisam nastavila razgovor. Bila sam šokirana, nisam znala da li bih otišla plakati ili vrištati.
U meni se sa jedne strane javila potreba da se opravdam, da objasnim, da ne komplikujem a sa druge strane ljutnja i bjes.
Ne prema njoj jer ja nisam bila ljuta na nju, nego prema sebi.
Po dolasku kući počela sam pisati kao da razgovaram sama sa sobom. Prva rečenica je bila: „Tanja, idi u tri pm i ti i tvoje nikakve granice. Mrš.“
Ja sam ta koja nije postavila jasne granice, ja sam ta koja toleriše bezobrazluk i ovo nije prvi put. Ovo je samo još jedna situacija u nizu. Prisjetila sam se prethodnih situacija sa istom doktoricom:
Petak popodne, hitno joj trebaju ampule za mamu, sve oragniziram molim vozača da ih nekako dostavi – nikada nije došla po njih. Objašnjenje: ipak joj nisu trebale ali neka ih imamo. Na kraju im je istekao rok jer je mene poslije svega bilo sramota da ih vratim dobavljaču.
Naručivanje i zamjena klompi, prvo naručila broj 38 potom broj 37 a na kraju ih nije uzela jer su joj 37 premale a 38 prevelike i pitanje: Zašto mi ne poklonimo klompe kao što to rade druge ljekarne?
Kroz bilježnicu i zapisivanje svojih frustracija došla sam do vrijednih zaključaka:
najprije sam oprostila sebi što nisam jasno komunicirala svoje granice,
zahvalila sam se njoj koja mi je jasno pokazala u koji dio sebe trebam da se zagledam,
donijela odluku da ću birati drugačije.
Od tada kada mi neka situacija ili osoba unosi nemir znam da je vrijeme za razgovor sa samom sobom.
Doktorici sam zahvalna jer mi je jasno pokazala kuda će me odvesti moja tolerancija. Nedostajao je cut. Tada sam spoznala da to nije samo primjetio učitelj yoge nego i moj veliki učitelj – Boris. Koliko mi je samo puta rekao: „Tanja, što to ne otjeraš u pm.“ To nije ništa drugo nego drugačiji način da se kaže ono isto što mi je rečeno kao feedback na čas.
Sa doktoricom se više nikada nisam čula, iako me je zvala gotovo svakodnevno, poslije toga me više nikada nije nazvala. Nakon nekoliko godina je i otišla. Prvi put kada samo se srele primjetila sam njenu dilemu da li da me pozdravi ili ne. Ipak me je nesigurno pozdravila, odgovorila sam joj kao nekada ona meni: hladno i kroz zube. Bilo mi je zanimljivo vidjeti njenu reakciju. Drugi puta mi je mahala preko ceste.
Mnogo sam joj zahvalna, njen primjer mi je jasno pokazao kamo me vodi moj obrazac. Zahvalna sam sebi jer sam fokus stavila na sebe i ono što ja mogu uraditi i donijela odluku da naredni put biram drugačije. Dala sam sebi mali zadatak da učim prepoznati gdje nisam postavila granice i kada reći: “Ne.” i to ne iz ljutnje ili inata nego iz vlastitog mira.