Svaka treća subota moja je radna. Kada bismo gledali samo radno vrijeme, rekli bismo – cijeli dan.

„Joj, pa predugo je to. Je li jedva čekate kada ćete kući?“ - često me ljudi pitaju.

A ja se ponekad pitam koliko bih toga propustila kada bih tako razmišljala? Provela bih cijelu subotu čekajući da završi.

Jedan cijeli dan svog života.

Subota po subota… mnogo je to mog dragocjenog vremena.

Zato sam odlučila da svoju radnu subotu neću provoditi čekajući da prođe.

Za mene ona ima neku posebnu energiju.

Subotom biram ne raditi neke od onih stvari koje prate posao farmaceuta, ali nisu izravno vezane za pacijenta – narudžbe, dobavljače, razna knjiženja i sve ono što može čekati ponedjeljak.

Subotom biram samo pacijenta.

Prije posla odem u šetnju zato što želim na posao doći puna energije i dobrog raspoloženja. Biram tako započeti radni dan.

A onda krenu subotnji susreti. Nikad ne znaš tko će otvoriti vrata i što će donijeti sa sobom.

Nekoga baš danas zaboli zub. Nekome se pobuni stomak. Netko se posjekao, netko stao na ekser. Netko je nešto zaboravio kopirati, netko želi izmjeriti tlak, a netko donosi rezultate pretraga koje jednostavno želi samnom podijeliti.

Nekad je nekome potrebna samo informacija. Nekad razgovor. Nekad pomoć.

A nekad samo malo ljudske pažnje.

I onda, sasvim neočekivano, kroz vrata uđe netko koga dugo nisam vidjela. Netko tko je nekada bio na stažu, a danas negdje daleko živi svoj život.

I danas mi je subotu uljepšao jedan poseban mladić s Downovim sindromom. Došao je u pratnji pa su me zamolili da mu izmjerim tlak i šećer. Šećer inače ne mjerimo ali odlučila sam mu izmjeriti. Vidjela sam da bi mu značilo. A zauzvrat sam dobila čokoladicu koju je podijelio sa mnom.

I zagrljaj.

Kako da onda kažem da je subota samo radni dan?

Subotom dobijem i najbolju kavu od mog najboljeg bariste – Borisa, a stigne i jedna mala čupavica samo da me zagrli.

A ono što mi je posebno zanimljivo jest da ljudi primijete moje raspoloženje.

„Kako ste tako raspoloženi?“

„Je li to samo danas ili ste vi tako inače?“

I kada mi netko kaže:

„Joj, baš ste me spasili. Uljepšali ste mi dan.“ - shvatim da se zapravo događa upravo ono zbog čega volim svoj posao.

A mogu iskreno reći: “Da, tako sam inače.”

Nije svaki moj dan savršen. Ne dogodi se uvijek nešto posebno.

Ali svaki dan biram kako ću doći na posao. Svaki dan započnem sa zahvalnošću za još jedan dan koji imam pred sobom.

I baš iz zahvalnosti biram: biti prisutna, biti tu za ljude, biram slušati, biram pomoći, biram u običnom radnom danu vidjeti nešto vrijedno.

I zato mi je subota pokazatelj da uvijek imam izbor.

Mogu gledati na nju kao na dan koji mi je oduzet i dan koji provodim na poslu umjesto sa svojim najbližima.

Mogu čekati da prođe.

A mogu je živjeti.

Mogu od nje napraviti svoj mali prostor za susrete, razgovore, osmijehe, zahvalnosti i zagrljaje.

Mogu od svoje subote napraviti slavlje.

I kada nisam sa svojim najbližima, i dalje mogu biti ono što jesam. Mogu biti prisutna, mogu raditi ono što volim i mogu ispunjavati svoju svrhu.

I možda je upravo to ono što mi ljudi vide.

I to nije savršen dan niti posebno raspoloženje koje se slučajno dogodilo.

To je moja odluka da budem tu, da budem prisutna, da svoje vrijeme ne provodim čekajući da prođe.

To je moj način da se zahvalim za još jedan dan u kojem sam ustala i kojeg želim živjeti.

Netko možda danas nije dobio tu priliku.

Jednog dana ni ja je neću dobiti ali dok je imam biram od svakog dana pa i od radne subote napraviti slavlje.

Najveći zagrljaj,

Tanja