Kada sam prije par dana vidjela da moja ekipa iz Kaura organizira Kaur Holiday House i da će jedna od aktivnosti biti doniranje paketića za mališane iz udruženja Ruku na srce, odmah sam znala da dolazim – i da ću pokloniti sebi kreiranje poklona za nekog malog čovjeka. Oduvjek mi je bilo zanimljivo primjetiti koliko je darivanje zapravo obostrana radost. Ne trebaš čekati da ti se vrati jer si već dobio onog trenutka dok si poklon stvarao.

Ljubav prema darivanju najprije su mi otkrili mama i deda. Kao jedinica nisam ništa morala dijeliti – čak me nisu ni tjerali. Sjećam se jako dobro koliko sam čuvala svoje igračke (sa nekim se i Mila danas igra). Jednom je susjeda došla kod nas sa djevojčicom mojih godina, a ja nisam htjela dati igračke čak sam i plakala.

Mamu je to na prvu iznerviralo jer sam napravila dramu pred svima i pokazala kako izgleda „razmažena jedinica“ koja ne želi da dijeli – na čuđenje susjede.

Mama me je kasnije pitala:

-“Zašto ne želiš podijeliti igračke i igrati se sa djevojčicom?“

Rekla sam joj da ta djevojčica ne zna da se igra, jer mi je već ranije tokom igranja ispred zgrade uzela bebu i namjerno joj otkinula glavu.

Mama je samo rekla:

-“Onda uredu, nisam to znala.“

U tom trenutku nisam razumjela mamin postupak ali danas mi je mnogo jasnije i mogu samo reći – hvala mama. Nije me osudila nego me je htjela razumjeti, pitala je zašto kako bi čula i moje obrazloženje. Nije dozvolila da je moje neprimjereno ponašanje, vrištanje, plakanje i njena neprijatnost zbog toga zaslijepe pa da ne vidi dublje - što se zapravo krije iza tog ponašanja.

Mojoj mami je bilo važnije ustanoviti koja moja emocija traži da bude viđena od toga  što će susjeda reći i misliti o njenoj razmaženoj kćerki koja ne želi da dijeli.

I danas primjetim da djeca ne dobiju priliku da objasne nego odmah ide:“ Ma daj. Što ima veze.“  A zapravo važno je: vidjeti emociju, stati i pitati se što se krije iza nekog ponašanja. Ovakve  situacije su prilika da se izgradi most povjerenja i osjećaja sigurnosti na relaciji roditelj-dijete.

Ljubav prema darivanju se ne prenosi riječima nego primjerom i djelima. Umjesto da su mi govorili da „trebam dijeliti“ gledala sam mamu i dedu kako dijele. Njihov primjer za mene je bio moj prvi učitelj.

Paketići koje sam pripremala podsjetili su me na još jedno iskustvo iz djetinjstva – na poklone koje smo kao djeca dobijali od nepoznatih vršnjaka tokom rata. Zapravo ovo iskustvo me zaista naučilo što znači dobiti nešto od nekoga koga nikada nećeš upoznati.

Imala sam pet godina kada je počeo rat a u školama bismo za blagdane dobijali paketiće. Dijelili su se nasumično. Sjećam se radosti i smijeha dok bismo ih otvarali: slatkiši, igračke, mirišljavi sapunčići u obliku srca, neobične olovke, notesi... A tek kad bismo pronašli pismo, crtež i adresu djevojčice ili dječaka koji je to poslao- sreći nije bilo kraja.

Sa jednom djevojčicom sam razmjenjivala i pisma i baš večeras sam se sjetila da se zvala Mila. I možda nije slučajno što mi je upravo to ime oduvjek bilo najdraže.

Ta djeca vjerojatno nikada neće znati koliko su nas usrećili ti paketići. Nismo im mogli ništa vratiti ali to i nije poenta. Poenta je – proslijediti dalje.

Koliko nas djeca gledaju više nego slušaju, nedavno mi je pokazala Sara. Mnogo ljubavi, iznenađenja, putovanja dobila sam od strike i strine. Nikada im nisam mogla ni približno „vratiti jednako“ pa sam uvijek govorila:

-„Nemoguće je vratiti „pošiljatelju“ – neka ide dalje.“ - Misleći pri tome na Saru, moju rodicu.

Kada smo se Sara i ja prije par mjeseci vratile sa putovanja u Edinburg, na našem rastanku rekla mi je da mi je nešto spremila. Odmah sam je prekinula:

-“Nemoj molim te, ostavi sebi...“         

A ona me pogledala i rekla:

-“ Svejedno nije za tebe. Znaš kako si govorila- ne mogu vratiti onima koji su meni davali, ali zato neka ide dalje. To je za Milu“

Oči su mi se napunile suzama – a i njene su. Potvrdila mi je ono što govorim: djeca nas ne slušaju, nego gledaju. Iako nam nekada djeluje da su odusutni, da ne primjećuju itekako prate i sve osjećaju.

Dok sam sa Milom kreirala paketić, shvatila sam da ga pomalo pravim za:

•  onu malu Tanju koja se radovala paketićima nepoznate djevojčice,

•  za Milu s kojom sam se dopisivala i za svu djecu koja su godinama djelili radost sa nama a da se nikada nismo upoznali,

• moju mamu kojoj je moja emocija bila važnija od toga kako je moje ponašanje djelovalo drugim ljudima,

• sve koji su me darivali pažnjom, ljubavlju, zagrljajima, spoznajom da nisam sama.

Možda nećemo znati čije ruke su primile i otvorile naš paketić, niti kakav osmjeh će izmamiti ali jedno je sigurno – dobro koje jednom primiš nikada ne nestane. Samo promjeni oblik i krene dalje.

Upravo to su me naučili naši „ratni paketići“. Darovi koji se ne mogu vratiti- osim ako ih pošaljemo dalje.

Najveći zagrljaj,

Tanja