Ponedjeljak je dugi niz godina moj omiljeni dan ali nije uvijek bilo tako. Još od školskih dana ponedjeljak je uvijek imao neku težinu – težinu novog početka. Najviše sati u školi sam imala ponedjeljkom i obično bi bili i „najteži“ predmeti, slično je bilo i na fakultetu. Kada sam se zaposlila ponedjeljak je idalje bio „dežurni krivac“ . Tako je i dan danas. Kada ponedjeljkom ujutro zovem veledrogerije sa druge strane često čujem umoran pa čak i pomalo mrzovoljan glas uz komentar: ma ponedjeljak.

Za razliku od ponedjeljka petak sa sobom nosi skroz drugu priču.

Tokom studiranja gledala sa predstavu u Kamernom teatru 55 i zvala se:“Od ponedjeljka“.  Tema predstave su bile različite odluke koje su se trebale primjenjivati od ponedjeljka. Njihov početak se odgađao na naredni ponedjeljak a ponedjeljaka nikad nestati. Umjesto početka odluke i akcije uslijedilo je odgađanje i ostajanje na mjestu dok vrijeme prolazi.

Nakon predstave pitala sam samu sebe: Zašto je to tako? Koje moje odluke odgađam za tamo neki „ponedjeljak“?

Zanimljivo mi je bilo primjetiti da ponedjeljak a često i drugi dan prolaze u čekanju petka. Počela sam posmatrati samu sebe ali i ljude oko sebe. Primjetila sam da i sama čekam da završim fakultet ili da položim samo ovaj ispit. A onda ne proslavim taj položeni ispit nego odgađam radost jer je sada ispred mene novi ispit.

Opa. Kakva spoznaja. Pa ja skoro pa nikada nisam u sada.

Kao da odgađam život za nekada poslije. Sada čekam da završim fakultet potom ću čekati da se zaposlim, onda idem čekati da upoznam svog partnera itd. Posmatrajući ljude oko sebe primjetila sam da većina ljudi tako razmišlja i da je to navodno „normalno“.  Osim škole čeka se vjenčanje, trudnoća, dijete a tek onda se čeka da beba malo „odskoči“, da joj niknu zubi, da prođu grčevi... Odraste mi dijete a ja ostari čekajući da prođu prirodne faze. Život mi prođe bez mene, odnosno sa mnom u čekanju.

I u tom svemu propustim onaj jedini trenutak koji imam. Sada.

Samo vrijeme ne čeka nas. Ono ide svojim ritmom.

Za početak sam odlučila ponedjeljku dati novo značenje. Puno je to vremena da bih ja svaki ponedjeljak čekala samo da prođe. Ponedjeljak sam zamislila kao prazan list papira koji mogu kreirati po svojoj želji. Umjesto čekanja petka odlučila sam da se obradujem baš ponedjeljkom, odem na kolač, pozovem osobu koju nisam dugo čula…

Ponedjeljak je meni postao tako sjajan dan da sve moje odluke uglavnom počinju ponedjeljkom. Sjećam se kada smo Boris i ja bili u potrazi za inspirativnim danom za vjenčanje. Kako smo već zapamtili datum početka veze 8.06 ja sam razmišljala da taj  datum predložim za vjenčanje. Ali te 2018-e godine padao je na petak.

-       O, kako dosadan dan za vjenčanje.- pomislila sam.

A potom sam na jutarnjem trčanju došla na ideju da provjerim datum 6.08 i on je padao na ponedjeljak. Odmah sam nazvala Borisa da mu predložim i to je bilo to.

Koliko smo se nas dvoje smijali kada su me u nedjelju 5.08 nazvali iz Općine samo da provjere da li je vjenčanje taj dan. Kako me je pitanje iznenadilo pomislila sam da nisu greškom zapisali krivi datum pa sam rekla da je vjenčanje u ponedjeljak 6.08.

-       „Da, da tako piše samo smo pomislili da nije nekakva greška jer tko se vjančava ponedjeljkom.“ – kroz smijeh stigao je odgovor sa druge strane.

-       Pretpostavljam da se „normalni ljudi“ ne vjenčavaju ali mi nismo u toj grupi pa ćemo mi ipak ponedjeljkom. – odgovorila sam i ja dok sam se susprezala da ne puknem od smijeha.

-       E odlično, onda se vidimo sutra sa vama neobičnim mladencima sa čudnim prezimenom.

Potom se spontano dogodilo da sam još neke važne potpise potpisala baš ponedjeljkom a čak sam i na porod otišla ponedjeljkom.

Ipak, nije poenta da zavolimo ponedjeljak nego da ne odgađamo život za tamo neke dane, godine ili trenutke kada mi mislimo da će nam sve ići kako mi mislimo da treba. Vjerojatno neće jer ćemo i tim trenucima naći neku „manu“ i čekati ćemo da prođe.

Posebno mi je ostao u sjećanju događaj kada sam kao trudnica prikupljala neke dokumente i došla gospođi na šalteru u 10:10h. Mnogo sam se iznenadila kada sam ju vidjela obučenu sa jaknom i torbom na ramenima govoreći mi da je pauza. Zbunjeno sam joj se ispričala i rekla kako sam vjerojatno krivo pročitala na vratima da je pauza od 10:30h.

A potom sam se još više iznenadila kada je ona  potvrdila glavom i rekla da je to točno ali da se ona već spremila za pauzu i da dođem poslije. Zapravo ona je obučena i spremna sjedila na svom radnom mjestu čekajući da krene pauza. Toliko sam bila iznenađena da nisam rekla ni riječi nego sam je pitala za točno vrijeme kada ja mogu doći. Dok sam šetala pitala sam se kakav je to život gdje ti spreman čekaš pauzu a poslije pauze čekaš da ideš kući. A vjerojatno i kod kuće nešto čekaš.

Stalno čekamo.

Bez obzira koji je dan za mene svaki predstavlja novi početak i priliku da mi bude najbolji u životu. I baš zato volim obradovati i sebe i drage ljude na neki nebitan datum. Nije godišnjica, nije rođendan nije ni neki specijalni datum već jedan na oko sasvim običan datum. To mi biva podsjetnik koliko je glupo provoditi dragocjeno vrijeme i trenutke u čekanju nekoga ili nečega. Život i prilike se događaju sada.

Dok ja čekam da mi dođe pauza mogla sam jednoj trudnici u visokoj trudnoći pomoći da se ne vraća, dok ja čekam petak kada mislim da ću se osjećati dobro mogla sam već u ponedjeljak pacijentici koja ide na kemoterapiju uljepšati dan, pružiti podršku ili možda samo saslušati ju.

Ne možemo izabrati okolnost. Ali ono što možemo jeste da prihvatimo trenutak takav kakav jeste jer se ponoviti neće. Nemojmo odgađati ovaj jedini trenutak koji imamo jer nema garancije da ćemo biti tu tamo nekada.

Daj današnjem danu priliku da ti bude najbolji. Prihvati tugu, strah, dosadu, ljutnju, razočarenje, radost, neizvjesnost - sve je prolazno i sve se mijenja. 

Zašto da život prolazi pored mene kao da sam neka sporedna uloga umjesto da prihvatim odgovornost i budem glavna uloga u svom životu

Koji trenutak sada možeš ispuniti radošću bez čekanja?

Najveći zagrljaj

Tanja