Prosinac je za mene mjesec usporavanja - dio godine kada zastanem i pogledam unazad kako bih osjetila kako sam provela godinu. Gdje sam ulagala svoje vrijeme i energiju, koja iskustva su me promijenila. Mali ritual za kraj godine: sabrati utiske i zahvaliti se ljudima koji su obilježili moje dane.

Zahvalnost je dugo moja molitva i svakodnevnica. Od trenutka kada otvorim oči pa do odlaska na spavanje, vraćam se toj jednostavnoj a moćnoj riječi – hvala. Hvala za novi dan, za zdravlje, za male znakove na putu, za ljude s kojima putujem na ovom putovanju zvanom život. Kao da sam stalno u potrazi za trenucima koji zaslužuju da budu primjećeni- i to me veseli.

Nije ni čudo što je jedna od mojih omiljenih pjesama „Hvala“ od Maye Sar. Njen nježan glas dok izvodi ovu pjesmu u meni zaista izazove suze na oči pogotovo na stih:

„Pomirit' cu ljude kad pomirim se

promijenit' cu svijet, kad promijenim se

upoznat' cu mir, kad ogolim se

za dobro i lose, kad zahvalim se“

Hvala 

Svaki put me podsjeti da je zahvalnost u srcu zapravo molitva – ona najtiša i najdublja.

U ljekarni bih često od pacijenata čula:“ Ma znam, svi se sjetimo zahvaliti za zdravlje tek kada se razbolimo...“

I svaki put bih se zapitala – mora li zaista biti tako? Zašto bismo čekali da nas zaboli, da izgubimo, da se nešto promijeni pa da tek tada primjetimo koliko je bilo vrijedno ono što smo imali?

Zašto se ne bismo zahvalila prije – dok je sve dobro, dok nas ništa ne boli? Zašto ne bismo osvijestili blagoslov zdravlja, ljubavi, prijateljstva- ma svakodnevnih sitnica - umjesto da to sve podrazumjevamo i mislimo da se nikada ne može izgubiti?

Jedna priča iz ljekarne na samom početku mog radnog staža mi se posebno duboko urezala u sjećanje. Pacijentica mi je pričala kako je cijeli život čekala „nešto drugo“:

•  kada je imala dečka – žalila je što se nije već udala,

•  nakon udaje sa tugom je gledala parove koji imaju djecu pitajući se zašto ih ona još nema,

• kada su stigla djeca - žalila je za vremenom koje je nekada imala samo za sebe,

• dok danas kada su djeca odrasla, kako ona kaže prebrzo, žali što nije više uživala u svakom trenutku s njima.

Zvuči li poznato?

Dok sam je slušala, osjetila sam da to nije samo njena priča – to je priča mnogih ljudi oko nas. Njen uvid za mene je bio poput svjetionika – poziv da se i ja zapitam:

U kojim trenucima ne vidim ono što imam, već gledam za onim što trenutno nemam?

Nisam je osuđivala. Naprotiv- zahvalna sam joj što je podijelila svoju priču i podsjetila me da ne propuštam život koji se događa upravo sada.

Na čemu sam danas zahvalna?

Ne usputno, ne kao zadatak koji trebam obaviti, nego iskreno iz srca. Zahvalnost nije samo rečenica koju izgovorim nego emocija koju osjetim u tijelu. Onaj osjećaj topline u grudima, suza koja se sama otkotrlja niz obraz... zahvalnost koju proživi svaka stanica u tijelu.

Zahvalim se na svakodnevnici: odlasku u Sarajevo sama, Borisovoj kavi, dubokom razgovoru, mojoj sposobnosti da u izazovu vidim priliku, kada me dočeka ručak po povratku s posla, poziv i pitanje: kako sam... Zahvalim se na velikom: zdravlju, podršci, mojoj mami koja mi čuva Milu, prilikama koje su stigle onda kada im se nisam nadala, ljudima koji svrate u ljekarnu samo da me pozdrave, ljudima koji pronađu vrijeme da zajedno popijemo kavu i razmjenimo priče… Zahvalim se i na onim izazovnim situacijama, jer kroz njih rastem, učim i mijenjam se. Situacijama u kojima ja biram kako želim da me mijenjaju.

Za kraj godine dala sam sebi jedan mali izazov: svaki dan ću se zahvaliti jednoj osobi iz moga života. Porukom, pozivom, čestitkom, gestom – jer ti ljudi zaslužuju da čuju da su važni i da ih vidim.

Vjerujte mi spisak takvih ljudi je poprilično dug. Različiti profili ljudi prošli su kroz ovu moju godinu ali moj fokus ostaje na onima kojima sam zahvalna.

Pozivam i tebe: svako jutro ili kraj dana, zapitaj se: Na čemu sam danas zahvalna?

Podijeli tu zahvalnost s nekim tko ti je važan i posmatraj kako se energija zahvalnosti širi dalje.

Hvala - zaista molitva je.

Najveći zagrljaj

Tanja