Dok sam još živjela na relaciji Tuzla – Novi Travnik, zaljubila sam se u izradu kruha od kiselog tijesta. Dogodilo se spontano i potpuno neočekivano.

Jednog dana me prijateljica zamolila da joj preuzmem starter u Tuzli. Te 2020. godine nisam imala pojma što je starter ni čemu služi. Otišla sam na dogovoreno mjesto u svojoj žutoj jakni, kako bi me djevojka mogla vidjeti s kilometra. Tog maglovitog jesenjeg jutra u Tuzli upoznala sam Nuru i treuzela teglicu sa nekim tijestom unutra.

“A to je taj starter.” - pomislila sam

Po dolasku kući krenula sam istraživati što sam to zapravo donijela. Onako detaljno i štreberski kako inače radim sa svime što me zainteresira.

Na Nurinom profilu otkrila sam mnogo toga, ali najviše me dojmio način na koji je pričala i pisala o sourdoughu. Pričala je s toliko ljubavi da sam se i sama pomalo zaljubila i odlučila probati.

Tako je počela moja avantura sa sourdoughom.

Učenje, testiranje, neuspjeli pokušaji ali i tada se kruh mogao pojesti. Onda radost kada uspije, pa novo testiranje i ponovno pokušavanje. Oduvijek sam voljela mijesiti. Još kao mala imala sam povjerenje svoje mame da joj zamijesim štrudlu, kruh ili kiflice. Zato sam ovo zavoljela još više.

Ali s običnim kvascem sve je išlo brzo, baš onako kako mu i ime kaže instant.

Sa sourdoughom nije moglo tako. Trebalo je vrijeme, ljubav i strpljenje.

Jednom riječju: proces.

I tada sam shvatila koliko zapravo volim upravo proces. Ne samo krajnji rezultat, nego promatrati kako nešto nastaje, mijenja se i raste.

Slično sam osjećala i kada bih primila pripravnika na šestomjesečni staž. Na početku bih vidjela nelagodu, strah, nesigurnost. A onda bih, kroz mjesece rada, gledala kako ista osoba postaje sigurnija, slobodnija i samouvjerenija u radu s pacijentima.

Između te dvije slike ne stoji nikakva čarolija. Stoji vrijeme, trud, podrška i puno strpljenja ili proces.

Isto je i sa trčanjem. Moj cilj nije vrijeme u kojem ću stići na cilj nego što će se dešavati i mijenjati u meni od trenutka kada krenem, preko izazova terena, umora, vrućine ili kiše pa do dolaska na cilj. Moja pažnja je uvijek usmjerena na putovanje a ne samo na dolazak na odredište.

A onda je došla Mila. Rodila se mama Tanja i odjednom se promijenilo gotovo sve. Kao da sam ušla u potpuno novi identitet, a trebalo mi je vrijeme da upoznam ovu novu a zapravo staru Tanju.

Počela je promjena unutar mene. Drugačije sam gledala na sebe, svoj život, posao, odnose i sve ono što mi je važno. Počela sam primjećivati stvari koje prije nisam vidjela. A onda su tu promjenu počeli primjećivati i ljudi oko mene.

Nosim Milu u nosiljci i svaka naša šetnja obasuta je komentarima:

„Je li joj tako udobno?“

„Nemoj tako, otići će ti leđa.“

„Zašto je nosiš, naviknut će se.“

Ova pitanja su mi pokazala koliko sam se promijenila. Počela sam govoriti “ne” tamo gdje bih ranije prešutjela. Počela sam postavljati granice gdje ih ranije nisam imala. A najvažnije je bilo da sam počela pažljivije birati kome, čemu i koliko želim dati svoje nergije.

U svemu tome moja ljubav prema sourdoughu polako je ostala po strani. Nisam više mogla pratiti proces izrade. Postao mi je prezahtjevan.

Trebalo mi je vrijeme za moj unutarnji proces.

Trebalo mi je usporiti, pronaći balans i pustiti sebe da prođem kroz sve ono što se u meni mijenjalo. Polako sam prestala raditi sve što me je u tom trenutku dodatno umaralo i ljudi i aktivnosti a svu svoju pažnju usmjerila sam na Milu, sebe i nas.

A sourdough nije bio instant.

Tražio je vrijeme.

I zato sam ga pustila.

Napustila sam starter i s vremenom gotovo zaboravila sve što sam naučila.

Dala sam vrijeme sebi da se promijenim, da propitujem, da naučim postaviti granice. Mijenjala sam se i posmatrala svoje promjene. Kako sam na slične stvari imala drugačije odgovore.

A onda sam, nakon nekog vremena, poželjela ponovno krenuti.

Zamolila sam kolegicu za starter i pomislila: „Sve sam sigurno zaboravila ali nema veze idem od početka.“

A možda ipak nisam.

Krenula sam ponovno, ali ovaj put s nekom novom energijom. Ponovno sam mijesila, čekala, pratila tijesto i radovala se svakom rezultatu.

I kao i prije, najviše me veselilo kada bih kruh napravila za ljude koje volim.

Ispao je bolje nego što sam ga ikada prije napravila. Možda zato što nisam više ista osoba.

Naučila sam da neke stvari koje smo voljeli ne moramo zauvijek ostaviti iza sebe samo zato što smo ih jednom napustili. Možemo im se vratiti u fazi života kada opet budemo usklađeni.

Moj starter me tako podsjetio na nešto što sam već jednom znala, a u međuvremenu zaboravila: ne mora sve biti instant.

Tijesto treba vrijeme da naraste.

Pripravnik treba vrijeme da postane siguran u sebe.

Dijete treba vrijeme da odraste.

A i mi trebamo vrijeme da upoznamo novu verziju sebe.

I onda sam primijetila još nešto. Ovaj kruh narastao je više nego što je ikada prije.

Prisjetila sam se kako sam to nekada radila. Premijesim tijesto i, čim bih završila, stavljala bih ga u hladnjak. Nisam ga gotovo nikada ostavljala na sobnoj temperaturi da samo odradi svoje.

Ovaj put sam napravila drugačije. Nisam ga požurivala i nisam ga stalno dirala. Nisam pokušavala odlučiti kada bi trebao narasti. Samo sam ga ostavila, pratila i čekala.

A on je narastao.

Više nego ikada prije.

I pomislila sam kako je zanimljivo što sam nekada možda isto tako pokušavala i sa sobom. Kontrolirati. Požurivati. Znati unaprijed što treba biti i kada treba biti.

A danas sve više učim nešto drugo. Biti prisutna, napraviti ono što je do mene, a onda pustiti proces da odradi svoje.

Možda nije stvar u tome da sada znam više o sourdoughu.

Možda sam samo naučila više vjerovati procesu.

Najveći zagrljaj,

Tanja