Koliko puta poželimo ubrzati dijete?

Pranje zuba, oblačenje pidžame, odlazak na spavanje… Sve ono što se ponavlja iz večeri u večer, a što mi odrasli često doživljavamo kao male zadatke koje treba obaviti kako bismo mogli nastaviti dalje.

-„Hajde, operi zubiće.”

-„Neću! Ne želim, to je duuuugo.”

-„Pa znaš da ih moramo oprati svaku večer.”

-„Ali ne želim a možeš li me baciti visoko, visoko pa ću ja da poletim?“

I tako se ponekad nađemo u maloj večernjoj raspravi.

Ja želim završiti dan, a ona bi se još igrala.

Ja bih prvo završila što treba, pa da se poslije igramo. A ona bi odmah.

Počela sam razmišljati o takvim situacijama i primjetiti vlastite misli: „Daj, završi više, idemo dalje, evo razvlačimo se već 15 minuta.” Ili „Hajdemo oprati zubiće pa ćemo se igrati.“

Danas se češće uhvatim kako razmišljam: A zašto bismo baš sada žurile?

Počela sam se pitati koliko mi odrasli zapravo često želimo ubrzati neke sasvim obične trenutke ili jedva čekamo neke buduće trenutke.

Djeca nas podsjećaju da usporimo i da iz običnog trenutka izvučemo malo više.

A što ako iza tog dječjeg odugovlačenja ne stoji uvijek izbjegavanje obaveze? Što ako ona samo želi još malo igre, smijeha, blizine? Još nekoliko minuta u kojima ne moramo ništa posebno raditi, osim biti zajedno?

Naravno, zubi će se oprati. Nekada ćemo morati požuriti jer imamo obaveze, jer trebamo stići na posao ili negdje drugo. I to je sasvim u redu.

Ali ako nemamo gdje žuriti, ako nas ništa ne čeka i možemo sebi dopustiti malo više vremena, zašto bismo baš tada stvarali nepotreban stres?

Možemo se smijati dok peremo zube. Možemo izmišljati igre, pregovarati, zagrliti se i produžiti tih naših dvadesetak minuta.

I možda će nam baš takvi trenuci jednog dana najviše nedostajati.

Često čujem kako ljudi govore da vrijeme prebrzo prolazi. Prođe mjesec, prođe godina, djeca su sve veća. Kao da se svi pomalo čudimo koliko brzo život prolazi, a istovremeno ga često provodimo pokušavajući što prije završiti ono što je pred nama. Preskočiti ovaj trenutak zbog čekanja nekog budućeg događaja.

I sama sam se zato počela pitati: Kako mogu usporiti vrijeme?

Naravno, ne mogu. Vrijeme ide svojim tempom. Ne mogu produžiti dan, zaustaviti odrastanje ili vratiti neku večer koja je već prošla.

Ali mogu nešto drugo.

Mogu se zapitati kako iz vremena koje imam izvući malo više.

Kako u istom danu doživjeti više smijeha, bliskosti, igre i radosti? Kako manje vremena provesti razmišljajući o tome što još trebam završiti, a više biti prisutna u onome što upravo radim?

Ne mogu usporiti vrijeme, ali mogu usporiti sebe.

To ne znači da nikada neću požurivati. Postoje trenuci kada zaista trebamo krenuti, kada nas nešto čeka, kada imamo dogovor, put ili obavezu kojoj se trebamo posvetiti. Tada ćemo ubrzati. I to je sasvim u redu.

I tada ću jasno reći: „Znam da bi se igrala ali sada zaista moramo požuriti.“

Ali želim sačuvati malo više prostora za one trenutke kada ne moramo.

I možda tih pet minuta nisu samo poklon njoj. Možda su poklon i meni.

Za trenutke koje ću nositi u srcu i kojih ću se jednog dana sjećati. Za sve one male, obične večeri u kojima smo se smijale, igrale i nigdje nam se nije žurilo.

Jednog dana neće više biti tih večernjih pregovora oko pranja zuba. Neće biti onog „Neću, mama ali to je duuuugo”, niti molbi za još malo igre.

Ali ću ja imati naše uspomene. Na smijeh, male rituale i na sve one trenutke kojima smo dopustile da traju malo duže.

Možda je tako moguće usporiti vrijeme- ne tako da nam traje duže nego da u njemu bude više ljubavi, smijeha, bliskosti i trenutaka kojima ćemo se, i nakon mnogo godina, poželjeti vratiti.

A koji ćete trenutak vi danas produžiti za još koju minutu?

Najveći zagrljaj,

Tanja