Koliko mala djeca vole skakati po lokvicama, pokazala mi je ona. Vikend je obilježilo hladno vrijeme, kiša, pa čak i prolijetanje snježnih pahuljica. Nas dvije smo izašle van i cijelim putem se šalile da šetamo „tragom lokvica“.

Već pri prvom koraku uskočila je u nekoliko njih sva sretna i oduševljena. U jednom trenutku zamahnula je nogom i spala joj je čizmica. Iznenađena, bosom nogom zagazila je u lokvicu. Taj mali šok bio je dovoljan da zastane… ali ne i da odustane. Pomislila je da je avanturi kraj, da idemo kući ali zapravo je tek počela.

Iako nije htjela kući, ipak smo se vratile, presvukle i obukle hlače za kišu.

E tada je mogla sve što joj srce poželi.

Sjedila je u lokvicama, gazila ih, skakala toliko da je na trenutke djelovalo kao da će ih isprazniti. Smijale smo se do suza, a ja sam je posmatrala potpuno uronjenu u trenutak, bez zadrške, bez razmišljanja šta će biti poslije.

Prolazila je kroz lokvice različitim brzinama, osluškujući kako se mijenja zvuk. Zatim je pokušala, trčeći, ubaciti kamen u lokvicu što ju je, naravno, poprskalo. Iznenadila se, pa se nasmijala… i pokušala ponovo.

Nisam htjela da je upozorim, da je sačuvam od mokrog i prljavog. Nisam htjela da joj ukradem novo iskustvo, avanturu i sadašnji trenutak.

Posmatrala sam njeno istraživanje, slušala smijeh i sa zanimanjem pratila dok razmišlja kako da ubaci kamen u trku a da se ne poprska.

Bila je to prava mala avantura i njoj i meni.

Razmišljala sam kako i ja na sličan način istražujem život. Sjetila sam se svoje mame koja mi nikada nije govorila što da radim niti koju odluku da donesem. Umjesto rješenja, nudila mi je prostor da se izrazim i sigurnost da, štogod odlučim, ona će biti tu za mene.

I kada se nije slagala sa svim mojim odlukama nije me štitila od iskustva.

Dopustila mi je da učim, da istražujem, da se igram dok bi me posmatrala, molila i nadala se najboljem ishodu.

Gledajući Milu kako skače po lokvicama shvatila sam da je to ta ista sloboda. Sloboda koju sam i ja imala. Slobodu koju mi je mama dozvoljavala i time me učila da biti slobodan znači preuzeti odgovornost za ishod. Kakav god on bio.

Negdje putem, odrastanjem, slobodu koju imamo kao djeca počinjemo mijenjati za sigurnost, za neki bolji trenutak.

Zašto da zaobilazimo lokvice. Zašto bismo čuvali cipele, žurili, čekali sunce i ljepše vrijeme?

Najljepše cipele, torba i haljina se čuvaju za posebne prilike. Kao nekada naše bake sa tanjurima za goste i čašama koje stoje za ukras i rijetko se koriste.

Kao da radost odgađamo za „bolji trenutak“.

A djeca… djeca ne čekaju.

Njima ne treba sunce da bi bila sretna. Ne trebaju savršeni uslovi. Dovoljno im je malo: jedna lokvica, malo slobode i neko tko je tu, prisutan.

A sreća nikada nije ni bila u velikim stvarima i „tamo negdje“.

Sreća se nalazi u tim malim, nesavršenim trenucima – mokrim, blatnjavim i potpuno stvarnim.

U trenucima koje često preskočimo jer su “obični”, nisu dovoljno savršeni kao fotografije koje viđamo na društvenim mrežama. A možda je baš sreća u danima koje želimo ubrzati, u vremenu koje pokušavamo promijeniti umjesto da ga doživimo.

Najposebniji trenutak je ovaj sada, jedini koji imamo. Oni od prije su prošli a onim u budućnosti se nadamo.

I možda je vrijeme da se sjetimo: ne kako da zaobiđemo lokvice, nego kako da ponovo naučimo skakati po njima.

Najveći zagrljaj,

Tanja