Koliko mala djeca vole skakati po lokvicama, pokazala mi je ona. Vikend je obilježilo hladno vrijeme, kiša, pa čak i prolijetanje snježnih pahuljica. Nas dvije smo izašle van u gumenim čizmicama i cijelim putem se šalile da šetamo „tragom lokvica“.

Već pri prvom koraku uskočile smo u nekoliko njih. Bila je tako sretna i oduševljena. U jednom trenutku zamahnula je nogom i spala joj je čizmica. Iznenađena, bosom nogom zagazila je u lokvicu. Taj mali šok bio je dovoljan da zastane… ali ne i da odustane. Pomislila je da je avanturi kraj, da idemo kući ali zapravo je tek počela.

Iako nije htjela kući, ipak smo se vratile, presvukle i obukle hlače za kišu.

E tada je mogla sve što joj srce poželi.

Sjedila je u lokvicama, gazila ih, skakala toliko da je na trenutke djelovalo kao da će ih isprazniti. Smijale smo se do suza, a ja sam je posmatrala potpuno uronjenu u trenutak, bez zadrške, bez razmišljanja šta će biti poslije.

Prolazila je kroz lokvice različitim brzinama, osluškujući kako se mijenja zvuk. Zatim je pokušala, trčeći, ubaciti kamen u lokvicu što ju je, naravno, poprskalo. Iznenadila se, pa se nasmijala… i pokušala ponovo.

Nisam htjela da je upozorim, da je sačuvam od mokrog i prljavog. Nisam htjela da joj ukradem novo iskustvo, avanturu i sadašnji trenutak.

Posmatrala sam njeno istraživanje, slušala smijeh i sa zanimanjem pratila dok razmišlja kako da ubaci kamen u trku a da se ne poprska.

Bila je to prava mala avantura i njoj i meni.

Dok odrasli čekaju sunčan dan, savršen trenutak, da se sve posloži – djeca ne čekaju. Ona su prisutna. Spremna da budu sretna i slobodna, da se igraju dok istražuju svijet.

Spremna da uspore da osjete pahuljice na licu, kapljice kiše kako im klize niz obraze, da spuste kišobran i da pokisnu. Spremna da istraže tu blatnjavu lokvicu, da se smoče, da se smiju, da se usprljaju i da nauče.

Usporimo i mi s njima. Dozvolimo im novo iskustvo. Pogledajmo i mi svijet kroz njihove oči, dajmo priliku da se sjetimo sebe, svog djetinjstva i načina na koji smo doživljavali svijet prije nego smo odrasli i postali ozbiljni te smo počeli da zaobilazimo lokvice, čuvamo cipele i odjeću od blata, žurimo, prespavamo kišu i hladni dan a čekamo sunce i ljepše vrijeme.

Kao da radost odgađamo za „bolji trenutak“.

A djeca… ona ne čekaju.

Njima ne treba sunce da bi bila sretna. Ne trebaju savršeni uslovi. Dovoljno im je malo: jedna lokvica, malo slobode i neko tko je tu, prisutan.

I možda je vrijeme da se sjetimo: ne kako da zaobiđemo lokvice, nego kako da ponovo naučimo skakati po njima.

Njegujmo ono što djeca znaju bolje od nas - kako biti sretan. Neka i djeca postanu naši vodiči i podsjetnici na ono što smo i sami nekada znali a odrastajući zaboravili.

Slijedeći put kada vidiš kišu nemoj čekati sunce a kišnu lokvicu nemoj zaobići. Možda te baš tu čeka mali podsjetnik za sreću.

A to ne mora biti lokvica nego tvoja mala verzija radosti … i uskoči u nju.

Najveći zagrljaj,

Tanja