Kad sam se neplanirano prijavila za svoju prvu desetku u Stonu, i to samo dva dana prije utrke, nisam znala kako će izgledati. Znala sam samo jedno – želim pokušati.

Ali prije starta napravila sam dogovor sama sa sobom:

„Tanja, slušaj sebe. Prati svoje tijelo i svoj dah. Ako trebaš stati – stani.“

Nije mi bilo najvažnije koliko ću brzo završiti. Nije mi bio važan rezultat. Bilo mi je važno da cijelim putem ostanem u kontaktu sa sobom.

Tog sunčanog nedjeljnog jutra, utrka je krenula. Nakon prvog kilometra stigle su stonske zidine koje se smatraju najdužim očuvanim fortifikacijskim sustavom u Europi.  Kamenje, stepenice i mjestimično sklizak teren bili su mi dovoljan znak da usporim i pogledam oko sebe:

„WOW, kakav pogled!“ – pomislila sam.

Nisam željela samo proći kroz utrku jureći rezultat i jedva čekati završetak. Željela sam je i doživjeti. Nakon izlaska sa zidina nastavila sam utrku prema solani. More, miris soli i borova, masline, sunce i vjetar u lice. Moja kosa s kojom se vjetar igra - malo je pokrivala oči, malo usta – svaki pramen kose vodio je svoju politiku. Ljudi uz stazu su bodrili trkače. Neki su već završili svoju utrku i vraćali se, i meni dobacivali:

„Daj, brže!“; „Nemoj odustati!“ „Nemoj usporavati!“ „Idemoooooo!“

I zaista sam bila zahvalna na tome. Vidjela sam njihove osmijehe i iskrenu želju da me poguraju. Nasmiješila bih se, zahvalila im u sebi i – usporila.

Meni je u tom trenutku upravo to trebalo. Oni su vidjeli mene kako trčim a ja sam osjećala svoje tijelo. I  nisam zbog toga stala. Samo sam usporila, poslušala sebe i nastavila dalje. To mi je možda i najvažnija lekcija iz te utrke.

Ne moram uvijek ubrzati samo zato što netko drugi misli da bih trebala.

Mogu čuti druge.

Mogu primiti podršku.

Mogu biti zahvalna na tuđem ohrabrenju ali ipak poslušati sebe jer samo ja znam kako se osjećam u svom tijelu.

I dok sam tako trčala, sve mi je više bilo jasno da ovo zapravo nije samo priča o trčanju. Moj cilj nije stići što prije. Mnogo važnije od brzine mi je kako sam stigla.

• Što sam putem vidjela?

• Što sam osjetila?

• Jesam li bila prisutna?

Dok trčim sve mi je jasnije koliko mi trčanje zapravo pokazuje način na koji živim život.

Baš jučer kolegice razgovaraju na poslu o tome koliko je naredni mjesec dug. U tom trenutku jedna kaže:

„Ma nemoj računati ova dva dana. Skrati malo, sutra je četvrtak a to je gotov tjedan.“

A ja sam se nasmijala i šaljivo dodala:

„Moooolim, što ćemo ga skraćivati. Nemoj da bi netko  slučajno skratio tjedan. Skrati dan, skrati tjedan, skrati mjesec – drage žene, prođe nam život.“

Ako stalno čekamo da nešto prođe, trenutak po trenutak proći će i ono što upravo živimo.

Ne želim jedva čekati da prođe vrijeme, da prođe utrka, da prođe težak dio. Ako samo čekam da nešto završi, mogu propustiti ono što se događa dok traje.

Želim biti prisutna.

Imam slobodu pronaći svoj ritam, zastati kada treba, pogledati oko sebe, popiti vodu i pronaći nešto čemu se mogu radovati dok idem prema cilju.

Trčim zbog osjećaja, zbog sebe, zbog radosti i slobode koju pronađem svaki put dok trčim svojim ritmom.

A to su ujedno i razlozi zbog kojih želim živjeti.

Najveći zagrljaj,

Tanja