Trenutak za vječnost
Kada razmišljam o najljepšim trenucima svog života, zanimljivo da to nisu neki spektakularni događaji. Trenuci kada se očekuje da ću biti sretna.
Najčešće su to sasvim obični trenuci.
Trenuci kada sam bila sasvim prisutna.
Trenuci koje nisam planirala ali su pronašli put do mog srca i ostali tu spremljeni. I mogu im se mogu vratiti kadgod to poželim.
Ja ih zovem trenuci za vječnost.
Trenutak u vječnosti za mene je svaki onaj trenutak koji je istinski proživljen i spremljen na jedno posebno mjesto u srcu.
Kada naiđu izazovni dani, zatvorim oči i vratim se upravo tamo. Prisjetim se osjećaja, zvukova, mirisa i emocija. I tada ponovno pronađem mir, snagu i povjerenje da ću proći kroz sve što život donese.
Trenutak u vječnosti za mene je zagrljaj s mamom i ogromna zahvalnost za svu ljubav i život koji mi je poklonila. Boris i ja sami ispod skrivenog vodopada na Baliju, držeći se za ruke dok slušamo zvuk vode. Trenutak nakon poroda kada sam se, nakon nekoliko neprimjerenih komentara u bolnici, pogledala u ogledalo i gledajući se u oči rekla sebi:
“Ja sam jača od ovih komentara. Bit ću dobro. Neću dozvoliti da me ovakve stvari izbace iz mog centra. Ja biram kako ću pamtiti ove trenutke”
Takvi trenuci ne događaju se samo na putovanjima ili u velikim životnim prekretnicama.
Oni se događaju svakodnevno.
Ali samo kada smo prisutni.
Kada nismo zarobljeni telefonom, internetom, obavezama ili beskrajnim razmišljanjem o stvarima koje možda nikada neće ni doći.
Jedne večeri, dok je padao mrak, Mila i ja izašle smo na balkon puhati balončiće. Ona ih obožava pucati, a ja se uvijek trudim napraviti najveći. Zatim ih zajedno promatramo. Neki odlete do zgrade preko puta. Neki se spuste na travu. Neki završe na automobilu. Većina vrlo brzo pukne.
Dok smo ih promatrale, ugledala je avion na nebu.
Pitala me:
- „Mama, gdje ide ovaj avion?“
Provjerila sam i rekla joj da leti za Sarajevo te da smo se i mi nedavno vratili tim letom s putovanja.
A onda se okrenula prema meni i uzela moje lice svojim malim ručicama i rekla:
-„Znaš mamice, baš volim kad sam s tobom.“
-„I ja volim kad sam s tobom. I baš sam sretna i zahvalna što sam baš ja tvoja mama.“
Njezin ozareni izraz lica i sreća koja joj je zasjala u očima ostali su zauvijek urezani u meni.
U tom trenutku preplavila me zahvalnost.
Ne za nešto što će tek doći.
Ne za nešto što moram ostvariti.
Nego za ono što već imam.
I možda sam upravo zato najviše zahvalna na tome što u običnim danima prepoznajem posebne trenutke. Što sam dovoljno prisutna da ih primijetim dok se događaju, a ne tek kada postanu uspomena. Jednog dana možda ću biti dosadna mama a možda i mama koja ništa ne razumije. Možda ću biti i smaračica, kako to već zna biti u tinejdžerskim godinama.
Ali vjerujem da ćemo i tada pronaći svoje trenutke za vječnost.
Život prolazi i to ne možemo promijeniti, ali možemo odlučiti kako ćemo ga živjeti.
Možemo dopustiti da dani prolaze u krugu obaveza, žurbe i onoga što „moramo“, pitajući se gdje su nestale godine. Možemo čekati da nam se dogode neki veliki događaji, uspjeh, putovanje koje ćemo pamtiti.
A možemo i usporiti, u običnom danu pronaći trenutke za vječnost: jednu šetnju, jedan zagrljaj, jedan razgovor koji ćemo dugo nositi sa sobom.
Možemo udahnuti, naslušati se smijeha, primijetiti balončić koji leti prema nebu.
Možemo uhvatiti trenutak koji će ostati s nama zauvijek.
I to je razlika između uspomene i trenutka za vječnost. Uspomene pamtimo glavom i često ih osvijestimo tek kada prođu a trenutke za vječnost pamtimo cijelim bićem – sjećamo se osjećaja, srca koje je zadrhtalo, emocija koje su nas preplavile.
Godine će svakako proći.
Ali možda je upravo od takvih malih trenutaka satkana vječnost.
Koji je tvoj trenutak za vječnost?