Subota je mirisala na pravi proljetni dan. Jutro smo započele na balkonu, a onda smo se spremile za van. Mila i ja bile smo spremne za istraživanje. Ušetale smo u trgovinu po vodu. Kao i obično, stavila ju je na kasu – inače bi ona platila. Ali ovaj put ugledala je igračke na polici i potpuno zaboravila na to.
Kad se vratila i vidjela da sam ja platila, nastupio je plač. Suze su frcale kao fontana. Tražila je da ona plati.
Mirno sam rekla da sam platila jer je ona bila zaokupljena igračkama. Ali plakanje je postalo još jače. Inzistirala je da ona plati. Htjela je vratiti bocu.
Rekla sam: “Ne, već je plaćeno. Možeš drugi put.”
“Ne mama, želim odmah.”- rekla je kroz suze.
Ostala sam smirena i odlučila je izvesti van, na mirnije mjesto.
Dok su nas žene iz trgovine šokirano gledale, uzela sam je i iznijela van, iako se otimala i plakala. Sjele smo na zidić.
Zagrlila sam je. Nisam ništa govorila.
Plakala je, vikala, udarala ručicama i nožicama. Ljudi su prolazili. Neki su pitali je li se udarila, neki komentirali da je razmažena. Ništa od toga me nije dotaknulo.
Samo sam bila tu. Spremna zagrliti njenu emociju.
Danas je grlim ja, a sutra će ona znati zagrliti samu sebe.
Mogla sam izbjeći ovu situaciju, uzeti još nešto i dati joj da plati ali nisam. Mogla sam izbjeći konflikt i neprijatnost ali koju poruku bih poslala? Izabrala sam postaviti granice, razumjeti njenu emociju i biti tu za nju ali uporedo i suočiti se sa vlastitim izazovima.
Razmišljala sam koliko sam se promijenila od prvog tantruma. Tada sam htjela pobjeći i sakriti se. Danas sam bila tu – bez potrebe da je utišam, ugasim ili sakrijem. Nakon nekog vremena se umirila. Cijelo vrijeme sam je samo posmatrala. U nekom trenutku se okrenula i ispružila ručice da me zagrli i polako se “bura” emocija počela stišavati.
Rekla sam joj da sljedeći put može stati uz mene kad plaćamo ili mi ranije reći da želi ona pa ću je pričekati i da će sljedeći put platiti. Ostale smo tako zagrljene neko vrijeme.
Dale smo si “peticu” i “šapu”, i nastavile u nove avanture — crtanje kredama, sokić, mali cvijet koji smo posadile u parku.
Nisam brinula o pogledima. Moj fokus je bio na našem odnosu.
Kao i na lekciji kako ostati uz svoje emocije — čak i kad je neugodno. Nije moj zadatak da je štitim od emocija, da ih nastojim izbjeći kako bi u javnosti slika bila ljepša i kako bismo izbjegli različite kometare. Neću je štititi od manje lijepih emocija jer to neće ni život raditi. A ovako imam priliku da budem tu dok se ona upoznaje i uči nositi sa različitim emocijama.
To je prilika da i ja naučim nešto novo o sebi i da vidim kako se nosim sa neugodnosti. Dok ona uči o granicama i kako se nositi kada te emocije preplave a ja imam tu priliku da joj budem sigurna luka na tom putu.
Za mene je to velika čast da joj budem vodič na tom putu.
Znam da neće zapamtiti svaki događaj, ali hoće kako se osjećala. U takvim trenucima neću je posramljivati niti porediti sa drugom djecom koja su u tom trenutku dobra i poslušna Neću joj govoriti da je bezobrazna i da pravi dramu bezveze. Neću joj govoriti kako me sramoti a još manje ću prijetiti policajcima, tetama, babarogama koje će doći po nju ako se nastavi tako ponašati.
Prihvatam odgovornost da sam ja ta koja joj je rekla “ne” ali ja sam ta sigurnost gdje može da pokaže ono što u tom trenutku osjeća. Zajedno ćemo da zagrlimo osjećaje, prihvatimo trenutnu emociju i iz primjera učimo.
Taj osjećaj koji nosi iz našeg odnosa jednog dana će postati i njen unutarnji glas.
Život će je sigurno suočiti sa različitim emocijama, neće mene uvijek biti tu.
Sada sam tu.
Sasvim sigurna sam da će način na koji je danas držim - postati način na koji će ona držati sebe kroz život.
I beskrajno sam zahvalna što sam baš ja njena mama i što imamo priliku učiti jedna od druge.