Prethodni tjedan Novi Travnik bio je u znaku Inbox festivala. Događaj baš po mojoj mjeri. Dok nisam otišla studirati u Sarajevo, možda sam svega jedanput ili dvaput imala priliku gledati neku predstavu.

A onda sam došla u Sarajevo. A vrlo brzo i na moju orvu predstavu Helverova noć u Kamernom teatru 55, u izvedbi Mirjane Karanović i Ermina Brave. Od tada sam pogledala gotovo svaku predstavu u Kamernom teatru, SARTR-u, Narodnom pozorištu i Pozorištu mladih.

Tada se rodila ljubav prema kazalištu.

Na predstavama se sve događa upravo tada. Bez ponavljanja. Bez obzira na to kakav ti je bio dan, što ti se dogodilo jučer ili kroz što trenutno prolaziš. Fokus je na ovom trenutku.

I možda su upravo predstave glavni “krivci” što toliko volim i prmjećujem sadašnji trenutak.

Predstave bih gledala kaddgod bi mi se ukazala prilika: Zagreb, Beograd, Tuzla, Dubrovnik…

Posebna je radost gledati predstave u svom gradu. Na zatvaranje Inbox festivala otišli smo Boris i ja. Pogledali smo sjajnu predstavu Uspješna.hr koja nas je, između ostalog, podsjetila da se zapitamo što je za nas uspjeh i što sve stoji iza njega. Atmosfera je bila sjajna.

A onda smo krenuli kući.

Nas dvoje, sami.

Bio je mrak, prohladno vrijeme i zvjezdano nebo a na putu sam ugledala školicu nacrtanu na trotoaru. Nisam ju zaobišla. Naravno da sam je preskočila kao nekada kada sam bila dijete.

Boris se smijao jer je navikao na moje takve “avanture”.

Nastavili smo dalje i prošli pored fontane. Na njoj su kockice preko kojih Mila redovno prelazi dok je mi čekamo na kraju da je „prepadnemo“. Boris ih je ugledao i otišao preko njih. A ja, naravno, nisam propustila priliku da kažem– BU!

I opet smo se smijali.

Onako kako se smiješ kada ti je nešto jednostavno smiješno. Bez posebnog razloga.

Male stvari izazivaju radost.

Obični događaji nas ponekad podsjete da budemo djeca. Mila nije bila s nama, ali smo njezin mali svijet ponijeli sa sobom.

Možda nas djeca upravo tome podsjete – kako se radovati nečemu potpuno običnom.

Nekada smo se i mi radovali takvim stvarima. A onda smo odrastanjem možda negdje putem izgubili tu nit.

Zašto ne bismo bili znatiželji da u danu pronađemo barem jedan trenutak radosti. Upravo ti trenuci koji nam se na prvu čine obični, jednog dana mogu postati priče koje ćemo prepričavati.

Posebno pamtim dane koje sam provodila sa rodicom Darijom koja živi u Kanadi. Svaki naš susret bio je takav da smo se trudile zapamtiti svaku sitnicu u danu. Rastanak bi nam teško padao i imale smo dogovor da tu noć pred njen povratak kući ne spavamo. Tada bismo pravile narukvicu jedna za drugu kao uspomenu do narednog susreta.

Jedne večeri, bilo je pola 3 ujutro moja mama je ustala jer je idući dan trebala na posao. Ustala je polusnena i poluljuta i došla do vrata i rekla:

„Tanja, dođi da ti zavežem šamar! Što se toliko smijete, zidovi se tresu u ovo doba noći!“

Moja mama koja me nikada nije udarila ili “opalila” šamar. Bila je to samo mama koja je bila umorna od svega što je za nas uradila taj dan a trebala je biti odmorna i fokusirana na poslu.

Naravno da nisam došla, pokušale smo Darija i ja da budemo tihe ali nismo se mogle prestati smijati. Stavljale smo jastuk u usta, pokrivale se jorganom i dekom, pokušavale utišati jedna drugu ali ništa. Smijeh je bio jači

Sutra ujutro mama me pitala:

- „Tanja, zašto nisi došla kad sam te zvala?“

-„Pa draga mama, poziv za šamar je definitvno poziv kojem mogu odoljeti. A vjerojatno bi se i ti pitala što to nije uredu samnom da sam tvoj poziv prihvatila.“

Smijale smo se. Godine su prošle a mi idalje prepričavamo tu noć. Nije se dogodilo ništa posebno ali smo stvorile trenutak kojem se vijek smijemo i bude nam toplo oko srca. Upravo to je čarolija običnog dana.

I zato se pitam - gdje nam je danas fokus?

Možda su takvi trenuci već tu - u zagrljau, osmijehu, pogledu, mirisu prva jutarnje kave, slučajnom susretu ili možda dugoočekivanom susretu ili nečemu sasvim običnom što nas razveseli.

Budimo znatiželjni.

Usporimo.

Primjetimo

Od takvih malih sasvim običnih trenutaka nastaju naše naljepše uspomene.

A ti? Jesi li danas primjetila jedan takav trenutak? Ako jesi i ako poželiš, podijeli ga samnom.

Najveći zagrljaj,

Tanja