Kao mala djevojčica voljela sam slaviti rođendane, radovala sam se torti, prijateljima i iznenađenjima. I tako je bilo sve do nekog četrnaestog rođendana. Prilikom jednog odlaska u poštu sa mamom teta mi je dala komentar kako izgledam nekoliko godina starije. Obično kao djeca želimo i izgledati starije te jedva čekamo punoljetstvo ali mene je taj komentar toliko iznervirao, pogodio a da nisam znala zašto. Sjećam se da sam danima pričala mami o tome. -Hej, pa tada mi je bilo 14 godina i što ako je jedna teta iz pošte mislila da imam 16?

Ali kao da je s tim komentarom započeo period u kojem rođendane nisam voljela slaviti. Čak me ni 18-i nije naročito oduševio. Pogotovo me je nerviralo što na našem brdovitom Balkanu kada slaviš npr. 20-i rođendan to ustvari znači da si uzeo 21. i evo već ti je 22-i na vratima. Rođendane sam slavila ali istinsku radost nisam osjećala. Potom sam usvojila uvjerenja kako su rođendani samo podsjetnici da starimo, dobivamo godinu više i što se tu ima slaviti. Ono što me je dodatno pogađalo kada sam se zaposlila jeste kada bih od starijih pacijenata čula kako žale za nečim iz mladosti što nisu uradili ili žale na što su „trošili“ mladost i što sada nemaju vremena da nešto promijene.

Da li ćemo slaviti rođendane ili nećemo za mene je to izbor pojedinca i štogod odabrali nema greške. Ali ja sam osjećala da se iza moje odluke da ne slavim rođendan krije nešto važno o čemu trebam da razmislim i budem iskrena prema sebi. Osjećala sam da dugujem samoj sebi odgovore na neka pitanja.

Ono što sam samu sebe pitala svaki put jeste: Zašto? Što se zaista krije iza mog uvjerenja da su rođendani podsjetnici da starim? Zašto osjećam strah kada shvatim da imam godinu više? Zašto sam se sa 18 godina uplašila da ću kada završim fakultet imati 23 godine a sa 5 godina staža 28? I zašto sam se uplašila godina i to dvadesetih?

Rođendan koji mi je donio odgovore na ova pitanja je ujedno bio i posljednji koji nisam istinski proslavila a to je 28-i. Tada sam shvatila da se iza mog neslavljena rođendana ustvari krije strah da život nisam ispunila životom. Strah da godine prolaze bez mene.

Strah da ću kao i pojedini moji pacijenti žaliti jer neću znati u što su mi prošle godine a da neću moći ništa učiniti po tom pitanju. Rođendan je za mene bio podsjetnik da godine prolaze i da na to ne mogu uticati. Kao da mi je godina prolazila u čekanju. Primjetila sam da čekam samo da prođe ponedjeljak, čekam petak, čekam subotu, čekam godišnji, čekam blagdane ili da nešto prođe. Kao da mi stalno bježi ovaj sadašnji trenutak. Kao da nisam prisutna već sam ili u prošlosti ili u budućnosti. Zašto ne mogu biti zadovoljna sa ovim trenutkom i sa onim što imam? Zašto se ono najbolje nalazi negdje daleko – u čekanju?

I onda mi je kao grom iz vedra neba došlo istinsko razumjevanje: „Nemoj čekati da kiša prođe već nauči plesati po kiši.“

Tada sam odlučila da više ne čekam već da prigrlim ono što imam sada i da prihvatim da se sve mijenja.

Taj momenat je meni promijenio moju percepciju rođendana. Konačno sam dobila odgovor koji sam osjetila u srcu. Odgovornost je na meni. Rođendani su mi nekada bili podsjetnici kako vrijeme ide brzo i kako se stari. A danas za mene je rođendan podsjetnik da pogledam sebe kroz prethodnu godinu, da revidiram kako sam živjela dane, da li sam zadovoljna načinom na koji ulažem sebe i svoju energiju. Koliko sam se smijala a koliko plakala, što sam naučila.

Rođendan ali i ostali dani su mi podsjetnik na zahvalnost. Ne čekam ni rođendane već svaki dan sebe pitam: koliko sam zadovoljna sa danom i sa samom sobom? Svaki dan je prilika da učinim nešto za sebe i ljude oko mene. Podsjetnik da ne moram ništa ni učiniti dovoljno je da budem prisutna dok gledam kako rijeka teče, kako sunce izlazi ili zalazi, dok gledam kako Mila raste i mijenja se pred mojim očima.

Sjećam se kada me je kolegica sa posla upitala da li bi se željela vratiti u dvadesete a ja sam kao iz topa odgovorila da ne bih. Ne zato što mi nije bilo lijepo tada, naprotiv pamtim to kao poseban i lijep period u životu. I zahvalna sam samoj sebi što sam se još tada pitala ova pitanja i što nisam pristajala na odgovore koje nisam osjetila u srcu. Zahvaljujući tim odgovorima ja danas još više slavim svaki dan. Ma koliko da bude izazovan, ne čekam ništa da samo prođe već se i u tom danu trudim pronaći nešto lijepo.

Kada me je mama neki dan pitala što želim da mi kupi za rođendan od mene je došao odgovor: „Pa baš ti nema što da mi kupiš jer si mi najveći poklon dala još 17.05.1987 a to je život.„

Za mene nema boljeg poklona od toga da iskusim ovaj život, da učim o sebi i drugima, da se mijenjam, igram i uprkos izazovima zadržim svoju vedrinu i dječiju radoznalost a prije svega zahvalnost. Mnogo je toga na čemu sam zahvalna od života, preko svojih najdražih: Mile i Borisa do toga što i danas mogu reći da sam popila kavu sa mamom. Zahvalna za svoje prijatelje za svoje kolegice na poslu.

Zahvalna sam sebi jer sam osjetila da istinski ne slavim rođendan i što sam odvojila vrijeme dok nisam došla do odgovora zbog kojeg danas još više slavim sebe, druge i sami život.

Godine zaustaviti ne mogu a i ne trebam ali zato mogu ovaj život živjeti da jednom kada ovome dođe kraj da ja nemam za čime žalit.

Najveći zagrljaj

Tanja

Store

Najveći zagrljaj

Tanja