Što zaista znači puštanje kontrole i pronalaženje načina da uživam u putovanju bez obzira na iznenadne situacije na koje svakako ne mogu uticati? Priliku da učim i vježbam ovu lekciju dobila sam otkazivanjem leta Sarajevo – Cirih.

Krenimo od početka.

Krajem siječnja 2016-e godine krenula sam na prvi rođendan svom malom rođaku u Montreux. Bilo je to kratko putovanje svega par dana ali povod za dolazak toliko važan da to nisam željela propustiti. Svjesna perioda u kojem putujem donijela sam odluku da očekujem neočekivano.

Tog maglovitog i sniježnog nedjeljnog jutra Boris me je vozio na aerodrom u Sarajevo. Cesta klizava, snijeg ne očišćen, otežavali su dolazak. Ono što mi je uvijek bilo zanimljivo jeste da u našoj državi snijeg uvijek iznenadi. Sjećam se još dok sam studirala u Sarajevu skoro svako padanje snijega mi bismo zaglavili sa autobusom na Kobiljoj glavi dok bismo sa lokalne radio stanice slušali kako je zimsku službu iznenadio snijeg. Kako da te iznenadi u prosincu i siječnju to mi nikako nije bilo jasno?

Nekako smo stigli na aerodrom, Boris i ja smo se pozdravili a onda sam se uputila da obavim sve kontrole. Uskoro je stigla informacija da let kasni a nakon sat vremena i da je otkazan. To je ujedno bio i prvi put da sam se našla u takvoj situaciji. Nova avantura je počela.

Tada sam putovala sama što znači da sam uvijek u torbi imala slušalice, knjigu i bilježnicu i nikada mi nije bilo dosadno. Ovog puta nakon informacije o otkazanom letu posmatrala sam ljude kako žure, ne znaju što dalje, krive vrijeme, krive pilota koji ne može da sleti... Približila sam se grupi i rekla da najbolje da odemo pitati za informacijama što dalje.

Dobili smo vaučere da idemo na ručak dok ne budu imali više informacija.

Od dolaska na rođendan ostala je nada da ću stići barem na pranje suđa. Često se kroz život dešavaju situacije koje ne planiramo i umjesto da se žalim na njih donijela sam odluku da u svakoj situaciji nađem jedan biser za sebe. To može biti lekcija, spoznaja, avantura- nešto po čemu ću to pamtiti i čega ću se rado sjećati.

Nakon ručka cijela ekipa stiže na aerodrom i svi dobivamo informacije za dalje. Neki su raspoređeni na druge letove a neki putnici će noćiti pa naredni dan krenuti. Ja sam bila usmjerena na let za Minhen a potom za Ženevu isti dan. Odlično, ipak stižem na pranje suđa.

Stižem u Minhen a potom presjedam za Ženevu. Na tom letu punom stranaca sjedam pored gospodina koji mi se obraća i pita odakle sam. Ispostavilo se da je on iz Travnika i da se vraća kući u Monthey. Kako u Ženevu stižemo poprilično kasno, striko je trebao doći po mene. Saputnik sa leta govori mi da će ga na aerodromu dočekati supruga i da mogu s njima, usput im je. I tako je bilo.

Lagano čavrljanje u autu i shvatam da sam stigla samo na spavanje. Čak sam i na pranje suđa zakasnila. Ali to je što je, bila sam zahvalna da sam stigla a i imala sam sreće sa prevozom.

Moj kratki ali slatki boravak obilježili su trenuci kreiranja uspomena sa mojim rođacima. Kada sam sa dragim ljudima volim tome biti u potpunosti posvećena, bez telefona i svih tih ometača i kradljivaca sadašnjeg trenutka. Vrijeme provedeno sa dragim ljudima (prijatelji, rodbina) za mene je posebno i nema cijenu.

Kroz par dana uslijedio je povratak kući. Tog puta sam krenula vlakom do Ženeve. I dok sam kupovala kartu na aparatu nisam mogla ubaciti novčanicu. Meni se jako žurilo da stignem na taj vlak. Istog trenutka sam pomislila da zbog žurbe radim nešto krivo. Bilo je to rano ujutro i nisam imala koga ni da pitam za pomoć. Okrenula sam novčanicu na sve strane i odlučila da „zavirim“ zašto ne ide. U tom trenutku shvatam da prethodni korisnim aparata nije uzeo kusur od karte. U aparatu je bilo 40 CHF. Kako nikoga nije bilo oko mene tog jutra ja sam samo vratila u aparat te novce i zahvalila se nepoznatoj osobi što me je častila kartom.

Stižem na vrijeme na let za Cirih. U Cirihu informacija da se zbog magle otkazuje let za Sarajevu. Uslijedila je panika ljudi našeg govornog područja. Počeli su govoriti da će se žaliti, pisati tužbe, dugo nisam vidjela toliki napad panike i histerije. To je zaista nešto na što ne možemo uticati.

Zar opet pomislila sam i ja? Odlučila sam se najprije javiti svojim kolegicama u ljekarni kako bismo dogovorile smjene a potom i Borisu i mami da znaju da sam dobro.

Odlazim na Informacije vidjeti što i kako ćemo dalje. Ponovo dobijamo vaučer za ručak a potom i informaciju da ćemo biti smješteni u hotel. Let za Sarajevo nam je sutra ujutro. Histerija i panika većinu ljudi još uvijek nije popustila pa sam odlučila da se odmaknem od ekipe jer im ne mogu pomoći. Stižemo do hotela i dolazim na recepciju da se raspitam kako do centra grada. Bilo je hladno i padala kiša ali to me nije spriječilo da odem do centra.

Posjeta Cirihu je bila neplanirana tako da uopće nisam imala neki plan. Zaputila sam se do Ciriškog jezera a potom odlučila da me noge odvedu do starog grada i da se izgubim u uskim uličicama. Dok sam šetala šarenim uličicama kao da sam se našla u nekom labirintu. Miris čokolade i fondua mamio je moje nepce i nisam htjela da propustim priliku da uživam u čokoladnom fondu. Polako je i padala noć a ja umorna od neplanirane posjete, sjajne šetnje i novog iskustva zaputila sam se u hotel na večeru.

Tamo ponovno susrećem ekipu sa aerodroma, sad već malo manje uspaničene i sjedamo zajedno. Pričaju mi svoj dan a ja njima svoje iskustvo. Govore mi da bi rado samnom otišli do centra da su znali da idem ali sada je već kasno za to.

Naredno jutro letovi teku bez problema. Stižemo na vrijeme. Boris me čeka na aerodromu, pričam mu u dahu sve događaje. U par dana mnogo toga se desilo.

U ovih par dana imala sam priliku vidjeti na čemu mi je fokus. Da li je moj fokus na otkazanom letu, kašnjenju, na tome što nisam stigla na rođendan ili je moj fokus kako je ovo bila sjajna prilika da testiram sve ono u što vjerujem. Život nije ono što se dešava već kako ja gledam na ono što se dešava. Umjesto “propalog” putovanja za mene je ovo bila prilika da vidim kako se nosim sa promjenama, da neplanirano obiđem Cirih, dobijem prevoz i kartu za vlak do Ženeve. 

Nije bilo onako kako sam ja želejala a možda je baš ovako i trebalo.

Najveći zagrljaj

Tanja