U travnju 2018-e godine išli smo na našu prvu Azijsku avanturu - Bali. Cijelo putovanje je bilo ispunjeno različitim avanturama pa smo za sami kraj putovanja ostavili jednu laganu šetnjicu kanjonom. Barem sam ja tako mislila. Kako je naš let bio tek u 22h tu „šetnjicu“ smo ostavili za dan povratka kući.

Pozvali smo našeg prijatelja Wi da nas povede tamo. Ukratko sam mu objasnila naš plan za taj dan. Primjetila sam da se mnogo iznenadio a potom me je nekoliko puta pitao da li sam sigurna da želim ići tamo. Odgovorili smo potvrdno a onda i krenuli. Ugodno smo pričali dok smo se vozili. Osim avantura Bali pamtim po predivnim i nasmijanim ljudima.

Tokom vožnje lagano smo čavrljali i smijali se kako nam je po dolasku na Bali najveća avantura bio: prelazak ceste. E da mi je to netko rekao pa ne bih vjerovala. Svaka cesta ima semafor ali to nitko ne poštuje osim nas koji smo došli iz drugih krajeva svijeta. Sjećam se da sam ostala šokirana kada sam na cesti vidjela kolonu motora, automobila... i to kolonu koja nema kraja. Mi smo čekali da pređemo (pretrčimo) cestu ali kolona se nije smanjila. Potom sam ugledala semafor i rekla Borisu da idemo tamo. Nakon što se upalilo zeleno svjetlo za pješake – opet ništa, kolona je idalje bila na cesti.

Tada sam se okrenula Borisu i pitala: „Da li je realno da ne znamo cestu prijeći?“ . Onda sam se sjetila, ako ne znaš kako da se ponašaš u drugoj državi onda prati što rade lokalci. I ubrzo sam vidjela ženu kako sa korpom na glavi ide prijeći cestu. Krenuli smo za njom a onda i ugledali kako se to radi. Žena je digla lijevu ruku i samo krenula a automobili i motori su je zaobilazili. Nama sa strane koji smo to posmatrali je izgledalo kao da će je svaki tren udariti nešto ali to se nije dogodilo.

„AHA – tako se to radi.“ - rekla sam Borisu i dodala:“Gledaj sada!“

Desnu ruku sam stavila preko očiju (da ne gledam strah u oči)  a lijevu ruku sam podigla kako je to uradila i žena prije mene (to sam razumjela kao znak vozačima da prelazim i da me zaobilaze.) I uspjela sam prijeći cestu. To je ujedno i bio znak da će ovo biti neobična avantura. Kasnije nam je Wi objasnio da i vozači kada puste zvučni signal daju do znanja drugim vozačima da su sami sebi dali prednost. Pa reko što ako drugi vozač to nije čuo, on me samo iznenađeno pogledao kao da ne postoji mogućnost da se to dogodi. Zanimljivo da uz sva ta njihova pravila nisam vidjela niti jedan sudar.

Uz lagano sumiranje utisaka stigli smo na odredište. Još jednom nas je pitao da li smo sigurni da idemo tamo. Mi smo potvrdili i on nam je rekao sretno i čuvajte prste. Pomislila sam da nisam razumjela nabolje tu poruku.

Dolazimo do mjesta gdje se kupuju karte i dobivamo vodiča koji nam predlaže da obućemo kupaće kostime kako nam odjeća ne bi bila mokra. Iznenađeno sam ga pogledala a on objašnjava kako je to bolje jer šetamo kroz rijeku.

Šapćem Borisu kako ovo nisam znala. Šta ćemo sada, kako ćemo kroz rijeku, šta ako ima zmija, joj rijeka je mutna, što nisam provjerila prije – misli su se redale. Boris očito spreman na neočekivane situacije samnom samo je rekao: htjela si avanturu- sad idemo. 

Očekivala sam šetnju oko kanjona rijeke a dobila sam šetnju kroz kanjon rijeke.

A onda sam rekla sebi: a što se ne prepustiš povjerenju, sadašanjem trenutku i testiraš samu sebe da li možeš staviti fokus na sada umjesto na buku misli u glavi.

I tako sam se prepustila avanturi.

Ulazimo u mutnu rijeku, meni koja sam visoka 164 cm voda je do vrata. Ali prepuštam se povjerenju. Stavljam fokus na ono što vidim i osjetim. Stopala čas hodaju po najmekšem pijesku, potom kao da idem preko kamenja a onda kao da stanem na neku iglu - dođe mi da jauknem. A mali prst kao mali prst vječito negdje zapeo. Govorim Borisu da će biti dobro ako šetnjicu završimo sa svim prstima. Smijemo se jer ovakve boje i prirodu nismo nikada prije vidjeli.

Rijeka je na pojedinim mjestima tako brza da sam imala osjećaj da će me odnijeti pa je Boris rekao da ja idem odmah poslije vodiča kako bi me on mogao uloviti ako me krene nositi rijeka. Penjali smo se na skliske stijene, sa jedne na drugu stijenu. Bile su klizave ali zbog odsjaja sunca kao da su na njima dugine boje, tirkizna zelena... priroda je izgledala zaista nestvarno. Skakali smo u rijeku, vodič nam je pokazivao put, pratili smo ga. Polako su me napuštale misli kako sam očekivala jedno a dobila nešto skroz drugo jer je ovo bilo fenomenalno.

Nikada prije nisam imala osjećaj da se znojim u hladnoj rijeci. Ali nikada prije nisam imala ovakvu avanturu da prolazim kroz kanjon. Nisam više razmišljala na što će moja stopala stati bila sam prisutna u posmatranju svega oko nas. A onda smo ugledali tunel, igra svjetlosti i sjene, neko neobično zelenilo, i mnogo nijasni boja na stijenama. Prošli smo kroz tunel. Dodavali smo jedni drugima ruke kako bismo se popeli na kamenje, stijene, kako bismo se slikali iako smo znali da je takvo nešto nemoguće uslikati a da izgleda onako kako to oči i srce mogu vidjeti.

Nakon sat i pol ovakve šetnje stižemo do kraja i vodič predlaže da je tu lijana pa ako želimo možemo se zaljuljati. Ja sam se oduvijek zezala da sam majmunčić i lijanu nisam htjela propustiti. Pogotovo sada poslije ovakve šetnje, zahvalila sam se sebi rekla Borisu da me zaljulja i onda sam uskočila u rijeku za kraj.

Kako je prijao tuš poslije ove avanture. Imala sam osjećaj da poslije ove šetnje nisam više ista ja. Kao da je na tim stijenama ostala neka Tanja koja se bojala prepuštanja i povjerenja u proces.

Kada pogledam sa ove distance mogu reći da je to bila priprema za strahove sa kojima sam se kasnije suočila. Svaki put kada bi došao trenutak da krenem uprkos strahu ja bih zatvorila oči i vratila se u ovaj trenutak.

Koliko straha u početku da sam bila tako blizu da osustanem a onda ulazak u rijeku i osjećaj da će me svaki čas rijeka odnijeti. Povjerenje u ljude oko mene, povjerenje u samu sebe i fokus na blagoslove kojima idem u susret. Ali taj osjećaj na kraju, osjećaj slobode i radosti su mi pokazali da nakon svakog suočavanja sa strahom slijedi takva nagrada. Vrijedna svog truda.

Čim sam ugledala Wi viknula sam: svi su prsti na broju!

 A potom smo otišli na pohovane banane i rižu umotamu u u bananino lišće.

Dok smo mu pričali izazove rekla sam da sam imala sreće da nismo imali zmija. Na što je Wi rekao prepoznajući moj strah: ma kakvi Tanja, nema ovdje zmija.

Upravo u tom trenutku sa palme je pala zmija ispred našeg auta, Boris i Wi su me pogledali a ja sam se nasmijala i rekla: uh sreća pa nema zmija.

Najveći zagrljaj

Tanja