Svatko tko nas poznaje može nas opisati da smo u najmanju ruku neobičan i neklasičan ljubavni par. E baš takvo je bilo i naše upoznavanje.

Oduvijek sam vjerovala da sve dolazi u najbolje vrijeme - u moje vrijeme. A opet društvo ti stalno želi nametnuti da nešto trebaš, moraš i da će proći vrijeme. To nikada nisam razumjela ali sam primjetila da mi stvara osjećaj nervoze i straha kao i osjećaj da ću nešto propustiti. Za partnera sam uvjek vjerovala da ću ga prepoznati kad vidim, da će biti neki osjećaj po kojem ću znati da je to osoba za mene. Od nekih drugih kriterija nisam imala ništa osim lijepog osmijeha i tog nekog intuitivnog osjećaja.

Mir mi je stvaralo uvjerenje da nigdje neću zakasniti i da svuda stižem u pravo vrijeme.

Nakon završenog fakulteta uslijedila su pitanja o udaji, o momku, zašto ne izlazim itd. Svi koji živimo na brdovitom balkanu znamo ta pitanja. Moj odgovor je bio da će mi doći u ljekarnu. Bila je to šala kojoj smo se svi smijali i više nisam bila sigurna da li i sama vjerujem u to.

U prosincu 2013-e godine sam na ljekarskom receptu vidjela jedan neobičan rukopis. To nije nešto što sam imala naviku promjetiti sve bi se svelo na čitak rukopis koji mogu pročitati i „valove“ za koji sam mislila da ni ljekar koji bi ga propisao za par dana ne bi znao što je napisao.

Najprije sam pomislila da se to neko dijete igralo, da je krivotvoren pečat ljekara. Ipak, u razgovoru sa pacijentom dobivam informaciju da se radi o novom ljekaru u Domu zdravlja. Rukopis je bio totalno zanimljiv da sam se zezala sa svojom kolegicom Monikom kako ću otići da se upoznam i da vidim osobu koja ima ovakav rukopis. To naravno nisam uradila ali zato šala na taj račun nije nedostajalo.

Rukopis je izgledao:  štampana velika slova koja kao da pišeš lijevom rukom. Može se pročitati ali totalno neobično izgleda. Kao neka apstraktna umjetnost.

Jednog popodneva u ožujku 2014-e godine dolazi mi pacijent sa receptom. Ime i prezime pacijenta odovaraju imenu i prezimenu ljekara sa neobičnim rukopisom. Odmah mi padne na pamet ideja da se upoznamo. Kada me povede neki intuitivni osjećaj ja ću to uraditi bez nekog razmišljanja. Upitam pacijenta da li ste vi ljekar, na što je on odgovorio potvrdno, i potom dodam kako ima vrlo neobičan rukopis. Primjetila sam da sam ga iznenadila sa pitanjem pa me je pitao otkud ja znam da je ljekar.

Uslijedilo je moje kratko objašnjenje a potom smo čavrljali još koju minuticu.

Svo vrijeme u mojoj glavi je trajala žurba da javim svojoj kolegici Moniki da sam se upoznala sa ljekarom sa neobičnim rukopisom, u žurbi izdajem lijekove, preskačem objašnjenje o upotrebi i vraćam kusur te odlazim da obavim poziv. Znate onaj osjećaj kada jedva čekate prijateljici da nešto ispričate. Na poslu se ne sjećam da mi se takvo što dogodilo.

- „ Hej stara, znaš šta ima novo: upoznala sam se sa onim ljekarom.“ – izgovorila sam u dahu.

- „Ma jesi to išla u dom zdravlja, joj znala sam da hoćeš.“ – čula sam sa druge strane.

- „Ma daj šta ti je, naravno da nisam, taman posla.“ – odgovorila sam

- „Nemoguće, ti si vragolasti Denis, znam ja da tebi svašta padne na pamet.“ – kroz smijeh je odgovorila.

Krenula sam da ukratko opišem taj susret ali dok sam još bila na telefonu ugledala sam ga da ponovo ulazi u ljekarnu. Brzo sam prekinula razgovor i otišla do recepture da vidim da li je možda nešto zaboravio.

Pitao me je da li mu je ostao kusur. Brzo mi proleti kroz glavu slika kako sam vratila kusur koji on nije uzeo i kako samo sam ga mahinalno vratila u kasu. Pretrnula sam.

Na brzinu sa ponovo pobrojala kasu i potvrdila svoje sumnje. Ispričavam se, zaista mi je neprijatno i vraćam kusur. Ovo mi se nikada prije a ni poslije nije dogodilo. Što će misliti o meni sada, zašto mi se ovo dogodilo - razmišljala sam. I zašto sam žurila da to javim Moniki kao da nije moglo čekati.

Pokušavam popraviti dojam koji sam ostavila i pitam ga mogu li se iskupiti jednom kavom, govori da može ali u tom trenutku ulaze drugi pacijenti u ljekarnu i na tome je ostalo. Nismo se vidjeli od tada ali je ostala baš fora priča. Priča za koju sam često dobivala komentar: jao pa baš si se „prosula“, pa što se nisi snašla pa rekla da nije kusur ostao kod tebe, baš si ispala nespretna, u baš si se pokazala neće biše nikada doći u ljekarnu...

Moja mama je u to vrijeme radila kao medicinska sestra u Domu zdravlja pa sam je upozorila ukoliko se pročuje da joj je kćerka „farmaceutska mafija“. Naravno da sam dobila komentar da se moram skoncentrirati dok sam na poslu, biti posvećena. Takva je moja mama bila uvijek i na poslu i kod kuće. Prisutna i posvećena.

Iako nisam bila ponosna na samu sebe, osjećala sam neki mir jer sam bila iskrena. Što god da on misli o meni ja sam s time uredu sve dok sam ja zadovoljna sama sa sobom.

U svibnju 2014-e godine išla sam sa svojom Andreom na putovanje: Beograd - Novi Sad - Ženeva. Taj vikend u Beogradu bio je u znaku proloma oblaka. Kiša je pljuštala cijeli dan i noć i šetnje nisu bile moguće  pa smo se zaputile u shopping centra Ušće a poslije smo imale u planu otići u Atelje 212 na predstavu.

Dok smo šetale po Ušću tražeći neko zgodno mjesto za kavu, ja sam  joj pričala svoju neobičnu anegdotu sa ljekarom , kada sam ga ugledala.

 „Eno mi onog ljekara!“- govorim Andrei u nevjerici. A potom dodajem: „Idem ga pozvati na kavu da se iskupim!“

U pozadini sam čula Andreu kako mi govori da možda ipak to ne činim ali njen glas je ostao u daljini a ja sam već bila ispred njega:

„Hej ćao, ja sam ona Tanja iz ljekarne što ti je prije par mjeseci ukrala kusur, pa evo nikako da se iskupim baš sam ostavila grozan dojam.“

On u šoku što me vidi. Govori da zbog kiše nisu mogli u šetnju pa su morali do Ušća. Ovog puta samo razmijenili brojeve.  Pitao me kad se vraćam i rekao da se čujemo.

I tako je bilo. Odamah po povratku sa putovanja, pozvao me i našli smo se i to ispred zgrade. On je iznajmljivao stan u zgradi pored moje i tu se nikad nismo sreli.

Bio je potreban jedan veliki pljusak u Beogradu, da se nađemo na istom mjestu, malo moje luckaste ideje i jedan poziv na kavu.

I tako je počela naša priča.

Od „krađe“ u ljekarni do vjenčanja na rolerima jednog ponedjeljka.

Najveći zagrljaj.

Tanja